Nalazite se na CroRIS probnoj okolini. Ovdje evidentirani podaci neće biti pohranjeni u Informacijskom sustavu znanosti RH. Ako je ovo greška, CroRIS produkcijskoj okolini moguće je pristupi putem poveznice www.croris.hr
izvor podataka: crosbi !

Karakteristike razvoja brzine i sprinterskog trčanja (CROSBI ID 561662)

Prilog sa skupa u zborniku | ostalo | međunarodna recenzija

Babić, Vesna ; Čoh, Milan Karakteristike razvoja brzine i sprinterskog trčanja // Trening brzine, agilnosti i eksplozivnosti / Jukić, Igor ; Gregov, Cvita ; Šalaj, Sanja et al. (ur.). Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu ; Udruga kondicijskih trenera Hrvatske, 2010. str. 83-98

Podaci o odgovornosti

Babić, Vesna ; Čoh, Milan

hrvatski

Karakteristike razvoja brzine i sprinterskog trčanja

Lokomotorna brzina tipa sprinta jedna je od najvažnijih sposobnosti koja generira uspješnost sportaša u mnogim sportskim situacijama. Kada je riječ o različitim oblicima i brzinama kretanja, neosporna je činjenica da je sprint, tj. sprintersko trčanje, oblik najbržega prirodnog kretanja čovjeka. Sprint se, kao ciklički motorički stereotip ljudskoga kretanja, sastoji od ponavljajućih trkaćih koraka. Sprintersko trčanje predstavlja samo jedan oblik izražavanja kompleksne motoričke sposobnosti koja se odnosi na brzinu. U smislu motoričke izvedbe sprint izgleda kao jednostavna biomotorička aktivnost. Međutim, sprint je motorička vještina koja je vrlo zahtjevna s obzirom na koordinaciju i njome nije vrlo lako ovladati. Glavni cilj kod sprinta, odnosno sprinterskog trčanja jest postići maksimalnu brzinu trčanja u što kraćem vremenu i održati je što je moguće dulje. Maksimalna brzina koju čovjek može ispoljiti u bilo kojem pokretu ovisi o nizu različitih faktora. Ti su faktori vezani uz morfološke i fiziološke karakteristike, energetske mehanizme, spol, starost, biomotoričke sposobnosti, intermišićnu/intramišićnu koordinaciju i optimalnu biomehaniku tehnike kretanja. Brzina je visokorigidna sposobnost s jako fiksiranim programom u centralnome živčanom sustavu. Nedostatak neuromišićne koordinacije jedan je od limitirajućih faktora brzine: što je veća brzina kretanja, to je teže održavati optimalnu kontrolu kretanja. Maksimalna brzina pripada kategoriji tzv. terminalnih kretanja, koja imaju točno određenu strukturu definiranu početkom i završetkom pokreta. Terminalni se pokreti razlikuju po svojim dinamičkim i kinematičkim veličinama. Svaki terminalni pokret zahtijeva odgovarajući motorni program. Pod motornim programom podrazumijeva se grupa simultanih i sukcesivnih zapovijedi mišićima da započnu, a zatim i završe željeni pokret. Na razini centralnoga živčanog sustava i leđne moždine, motorni program predstavlja grupu eferentnih signala koji duž motornih živaca kreću prema mišićima. Poznato je kako je velik broj različitih brzih pokreta kontroliran procesom "otvorene petlje" s centralno uskladištenim programom bez učešća povratnih informacija. Najvažniju funkciju kod tih kretanja imaju mali mozak i leđna moždina. Velika brzina kretanja ne dopušta analizu i korekcije kretanja. Važnu funkciju u kontroli kretanja imaju i spinalni refleksi mišično- tetivnog izvora na području leđne moždine. Svaka se promjena dužine i napetosti mišića prenosi po miotatičnomu refleksnom luku. Refleks na istezanje djeluje kao servomehanizam koji ojača ekscitatorni utjecaj na alpha-motoričke neurone ; time se povećava preciznost kontrole djelovanja mišićnih skupina. Jedan od glavnih problema motorne kontrole jest uloga mišića agonista i antagonista te njihov neposredan utjecaj na kinematiku i dinamiku pokreta odgovarajućim oblikom, intenzitetom i vremenskim redoslijedom djelovanja mišićne sile. U brzim teminalnim pokretima tipa sprinta razvijanje sile ključni je faktor efikasnosti kretanja. Varijable motornog programa jesu: sila agonista, maksimalna sila antagonista, vrijeme kašnjenja antagonista, vrijeme postizanja maksimalne sile antagonističkih mišića, koaktivacijski odnos mišića u funkciji položaja kinetičkog lanca, dužina pokreta, terminalni položaj, početni položaj, vrijeme trajanja pokreta i brzina pokreta. U metodici treninga maksimalne brzine postoje dva pravca: sintetički i analitički. Kod sintetičkog treninga naglasak je na razvoju brzine kao cjeline, a kod analitičkog na separatnom treningu pojedinih komponenti brzine. Kod obaju pravaca osnovni zahtjevi treninga jesu to da je kretanje izvedeno u maksimalnoj brzini, s optimalno racionalnom tehnikom i da zamor ne sprečava realizaciju – maksimalnu brzinu kretanja. Za trening brzine jedna od osnovnih metoda jest metoda ponavljanja, i to maksimalnim ili submaksimalnim intenzitetom. Osnovna tendencija treninga je pokušaj postavljanja novih i većih maksimalnih brzina kretanja. Odmor određuju dva procesa: centralni umor – ekscitabilnost živčanog sustava i fiziološko-biokemijski parametri. Poslije brzih kretanja ekscitabilnost živčanog sustava jako se poveća, a nakon opterećenja se brzo snizi. Ako bi bio relevantan samo taj faktor, odmor bi mogao biti relativno kratak. Međutim, dužinu odmora definiraju i anaerobne funkcije. Interval odmora mora biti kod razvoja brzine s jedne strane tako kratak da se nivo ekscitabilnosti ne smanji na minimum i tako dug da se funkcionalni parametri vrate na polazne ili blizu polaznih vrijednosti. Trčanje je elementarno, gensko, urođeno kretanje s već definiranim programom u centralnome živčanom sustavu. Efikasnost trčanja s aspekta brzine prilično je individualna kategorija, koja ovisi o nizu urođenih funkcija. U razvoju djece govorimo o tzv. ''prirodnom – biološkom razvoju sprinterske brzine''. Na taj razvoj utječu tjelesna visina, tjelesna težina, razvoj biomotoričkih sposobnosti i formiranje motoričkih stereotipa kretanja. Razvoj maksimalne brzine nije konstantan, već ima određene oscilacije, posebice u periodu puberteta kada dolazi do promijene morfoloških i biomotoričkih karakteristika učenika i učenica. Sintetički princip razvoja brzine predviđa što više spontanog vježbanja mladih u različitim sportovima, gdje se pojavljuje ta sposobnost u kombinaciji s drugim biomotoričkim svojstvima. Razvoj brzine mora biti vezan uz kompleksne motoričke situacije s jakom informacijskom komponentom kretanja. To je period tzv. ''senzitivne faze'' razvoja djece (9 do 13 godine), a koja je jedna od najpogodnijih za razvoj brzinskog potencijala. Centralni živčani sustav je kod djece te dobi u intenzivnom razvoju (formiranje mijelinskih omotača živaca preko kojih se provode živčani impulsi od centralnoga živčanog sustava do aktivnih mišića). U tom periodu rasta i razvoja djece možemo djelovati upravo na brzinu protoka onih impulsa koji generiraju brzinu kretanja. Analitički pristup vezan je uz trening pojedinih tehničkih elemenata sprinterskog trčanja koji su slični lokomociji u sprintu. To su vježbe ABC-sprinta: skipovi, poskoci, trčanje s akcentiranim odrazima, jogging-poskoci, zabacivanja i drugo. Sve ove vježbe su za djecu na početku možda apstraktne, ali imaju važnu ulogu pri stvaranju pravilnoga tehničkog modela trčanja i uklanjanja mogućih grešaka u tehnici trčanja. U radu su navedeni primjeri metodičkih vježbi.

brzina ; sprintersko trčanje ; metodičke vježbe i postupci ; maksimalna brina ; stabilizacija brzine

nije evidentirano

engleski

Characteristics of speed development and sprint running

nije evidentirano

speed ; sprint running ; methodics ; maximal speed ; speed barrier

nije evidentirano

Podaci o prilogu

83-98.

2010.

objavljeno

Podaci o matičnoj publikaciji

Trening brzine, agilnosti i eksplozivnosti

Jukić, Igor ; Gregov, Cvita ; Šalaj, Sanja ; Milanović, Luka ; Trošt-Bobić, Tatjana

Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu ; Udruga kondicijskih trenera Hrvatske

1847-3792

Podaci o skupu

8. godišnja konferencija Kondicijska priprema sportaša

ostalo

26.02.2010-27.02.2010

Zagreb, Hrvatska

Povezanost rada

Kineziologija