hrvatski

Bruno Bulić

Ova monografija nastoji revalorizirti i objasniti bitne tematske i stilske značajke nedovoljno afirmiranog slikara Bruna Bulića ( 1903-1990.), koji je dao svojstveni doprinos hrvatskom likovnom modernitetu u međuratnom razdoblju (1930-ih i 1940-ih g.). Antologijske vrijednosti nastale tada pribavile su mu mjesto u povijesti te slikarske epohe odmah uz bok njegovih učitelja, grupe Trojice (Babić-Becić-Miše). Uvodno poglavlje govori o temeljnim svjetonazorskim načelima tog nenametljivog slikara koji su usmjeravali njegov formativni slikarski razvoj, koji je zadnjih desetljeća plovio protiv vodećih struja. Avangardna likovna okušavanja uopće mu nisu bila primjerena. Monografski prikaz podijeljen je u tri glavna poglavlja s podpoglavljima: 1.Odrastanje i umjetničko formiranje (od djetinjstva do poslije diplome) ; 2. Razvojna putanja (stilsko sazrijevanje) ; 3. Bulićeve tematske paradigme (portetno, pejzažno slikarstvo i angažirani intimizam mrtvih priroda) ; 4. Sakralna dionica ; 5. Još poneka riječ o slikaru Buliću (zaključak). Rodio se 1903. u Trstu, u porodici hrvatskih doseljenika (po očevoj stranui potječe iz Poljica, a po majčinoj iz Župe Dubrovačke). Prvo djetinjstvo (do šeste g.) provodi u majčinom zavičaju, a školuje se u Trstu. Slikarsto je studirao u Trstu, Veneciji i Zagrebu, gdje je na ALU diplomirao 1931. Poslije se usavršavao u Parizu. Kratko vrijeme bio je profesor na dominikanskoj gimnaziji u Bolu na Braču, a nakon rata, zapošljava se kao kustos Muzeja istraskih freska, kad zpočnje njegovo intenmzivno restauratorsko djelovanje. Njegova koloristička vokacija odnjegovana na tradiciji Venecijanaca, te oscilirajući između Van Gogha i Maneta, ostvarila je prepoznatljiv stilski idiom obilježen realističkim kolorizmom blisko korespondirajući s domaćim uzorima - Babićem i Becićem. U tom stilu i vrhunskom slikarskom metijeru naslikao je iznimna ostvarenja u portretu i autoportretu, u koloristički zgusnutim i elegičnim pejzažima dalmatinskog juga, a posebno svojstveno očitovao je slikarsku maniru i svoju intimnu ljudskost u mrtvim prirodama. Slikajući bez mistifikacija životno okruženje, od bliskih osoba i vlastita lika, do posve neuglednim «malih stvari» i svakodnevice, nastojao je vratiti dostojanstvo svakom predmetu i biću. Umro je 1990. godine. Nakon osnovnog analitičkog teksta, monografski prikaz nadopunjuje: Životopis ; Ulomci iz slikareva rukopisa «Zapisci Bruna Bulića» ; Izbor iz bibliografije, Popis Izložaba i Katalog djela ; a opremljena je sa tristotinjak reprodukcija u koloru.

Bruno Bulić; slikarstvo; 20. stoljeće; pejzaž; portret; mrtva priroda; sakralno slikarstvo

nije evidentirano