hrvatski

Umjetnička obrada plemenitih metala u 14. stoljeću u Zadru

Tema doktorske disertacije je umjetnička obrada plemenitih metala u 14. stoljeću u Zadru, preciznije, sveukupna zlatarska djelatnost koja obuhvaća sakralno i profano zlatarstvo od prvih naznaka pojave gotičkog stila u tom mediju potkraj 13. i početkom 14. stoljeća pa do pada Zadra pod mletačku vlast 1409. godine. Osobito je u tom razdoblju značajno vrijeme anžuvinske vlasti od 1358. do spomenute 1409. godine tijekom kojeg grad doživljava vidan procvat u gospodarskom, političkom, pa i kulturnom pogledu, a praćenje umjetničkih zbivanja u navedenom periodu znatno je olakšano većim brojem sačuvanih arhivskih vijesti. Upravo je arhivski materijal ključan segment strukture ove disertacije, budući da se poglavlja rada pod naslovima Zlatari i njihova djela, te Djela anonimnih majstora, temelje najvećim dijelom na rezultatima opsežnih arhivskih istraživanja, osobito fonda Spisi zadarskih bilježnika Državnog arhiva u Zadru. Naime, nakon uvoda disertacije u kojem su izneseni obrazloženje teme, metodologija rada, pregled dosadašnjih istraživanja, pregled povijesnih i društvenih okolnosti, te kulturnih prilika u Zadru tijekom 14. stoljeća, u poglavlju o zlatarima izneseni su kronološkim redom regesti svi poznatih i novopronađenih dokumenata o pojedinim zlatarima, a grupirani su u odlomke o pojedinim zlatarima koji su također poredani kronološki. U prvom dijelu poglavlja o zlatarima riječ je o onim zlatarima čija djela nisu sačuvana, pa navedeni regesti sadržavaju jedine vijesti o njihovoj djelatnosti. I dok je tih zlatara gotovo stotinu i trideset, samo je deset onih čija su djela sačuvana. Među njima su i dvojica anonimnih majstora (Majstor Grgurova pacifikala i Majstor ruke Sv. Krševana), a oni čija imena su poznata, većim dijelom zahvaljujući potpisima na samim djelima, ali i temeljem arhivskih vijesti, su zlatar Šimun, Franjo Antunov iz Milana, Melša i Radoslav iz Kotora, Pavao Petrov iz Kotora, Emerik (Petrov) Krnjić iz Dubice, Kristofor de Rochis iz Venecije, te zlatar Stjepan. Njihova djela, među kojima je nesumnjivo najznačajnije škrinja Sv. Šimuna koju je potpisao majstor Franjo Antunov iz Milana, temeljitije su razmatrana u katalogu rada, dok se u poglavljima o rečenim zlatarima na njih uglavnom tek upućuje. Iako veći dio arhivskih vijesti iznesenih u poglavlju o zlatarima ne otkriva ništa o konkretnim zlatarskim radovima koji su nastajali u njihovim radionicama, često ipak sadrže podatke o njihovom imovinskom stanju, suradnicima, te pomažu kod utvrđivanja vremenskog raspona njihove djelatnosti u Zadru. Za dosad nepoznate i neobjavljene dokumente, kojih je u oko devet stotina, dok je onih već citiranih u litetaturi tek tristotinjak, u bilješkama su navedeni prijepisi njihovih ključnih dijelova, dok su značajniji dokumenti u integralnom obliku prepisani u poglavlju Prilozi. Odlomci o zlatarima čija djela nisu sačuvana ponekad su izvrsna dopuna slike o djelatnosti onih majstora čija su djela sačuvana. Tako, primjerice, kada je riječ o Bartulu Bogdanovom ili Stjepanu Crnjinom zvanom Francoj, suradnicima Franje iz Milana, doznajemo o zlatarskim tehnikama koje su ti značajni Franjini suradnici poznavali, te o liturgijskim predmetima i srebrnini profane namjene koje su izrađivali, dok u arhivskim vijestima o samom Franji takvi podaci izostaju, izuzmemo li narudžbu njegovog najznačajnijeg djela, škrinje Sv. Šimuna. U prvom dijelu poglavlja Djela anonimnih majstora spominju se djela iz kataloga disertacije kojima nije utvrđen autor, a riječ je o najvećem broju umjetnina u spomenutom katalogu. Drugi dio poglavlja posvećen je arhivskim vijestima o zlatarskim radovima nastalim u razmatranom periodu, a obuhvaća značajnije podatke o svim vrstama zlatarskih radova, od nakita kao što su naušnice, pa do monumentalnih oltarnih pala. Podaci su ponovo izneseni kronološkim redom, a među spomenutim dokumentima, koji su također, ukoliko su dosad neobjavljeni, citirani s relevantnim ispisima, dominiraju podaci iz popisa dobara umrlih građana ili iz bilješki o zalozima. Osobito su među srebrninom zadarskih građana prisutni zlatarski radovi profane namjene, posuđe i nakit, što je u potpunoj suprotnosti sa stanjem u današnjem korpusu sačuvanih umjetnina tog razdoblja u kojem su dominantni liturgijski predmeti, dok je srebrnina svjetovne namjene u cijelosti izgubljena. U poglavlju Zlatarstvo 14. stoljeća u Zadru izneseni su temeljiti zaključci o svim aspektima zlatarske djelatnosti u Zadru u navedenom razdoblju, temeljeni na sumi saznanja iz relevantne literature, arhivskih vijesti iznesenih u poglavljima o zlatarima i njihovim djelima i o djelima anonimnih majstora, te na faktografiji i komparativnim analizama provedenim u kataloškoj obradi umjetnina iz kataloga rada. U prvom dijelu poglavlja razmatrani su aspekti zlatarstva 14. stoljeća vezani za njegove glavne protagoniste, zadarske zlatare, poput njihovog podrijetla i brojnosti, društvenog i ekonomskog statusa, funkcioniranja zlatarskih radionica i trgovine srebrom, materijala, tehnika i alata koje su koristili, zatim zlatarske bratovštine i ulice zlatara u Zadru, udjela zarade zlatara u ukupnoj cijeni zlatarskih radova, te modusa narudžbi i neposredne kupnje srebrnine. Preostali dio poglavlja posvećen je vrstama zlatarskih radova sačuvanima unutar korpusa umjetnina u katalogu disertacije, ali i onih koji se tek spominju u arhivskim vijestima. Odlomci o pojedinim vrstama sadrže u bilješkama signature svih dokumenata u kojima se one spominju, pa tako i onih koji zbog množine arhivskog materijala nisu bili izneseni u poglavlju o djelima anonimnih majstora. Ipak, u kreiranju ukupne statističke slike o brojnosti pojedinih predmeta, ali i o terminologiji kojom su bili označavani u dokumentima, zatim o masi, cijenama, ikonografiji i drugim odlikama srebrnine, ulogu je imao svaki od citiranih spisa. Značaju podataka iznesenih u navedenom poglavlju na osobit način pridonose odlomci o vrstama profanog posuđa i jedaćeg pribora, budući da je taj gotovo dominantni segment zadarske zlatarske produkcije 14. stoljeća dosad u našoj znanosti bio gotovo u potpunosti zanemaren. Završni dio poglavlja svojevrsna je skica za buduće ikonografske analize zadarskih zlatarskih radova 14. stoljeća, a pretežni dio tog odlomka odnosi se na komparacije različitih prikaza iste teme ili motiva i identificiranje mogućih uzora. Katalogom umjetnina koji čini sastavni dio disertacije, obuhvaćeni su uglavnom već poznati zlatarski radovi 14. stoljeća, koji su objavljeni u starijim, ali i recentnim publikacijama i katalozima zadarskog zlatarstva. U tom se smislu izdvajaju tek dva predmeta, fragment ophodnog križa iz Oliba i filakterij-relikvijar Sv. Rugerija, koji dosad nisu bili poznati. No, i u nizu ostalih kataloških jedinica iznesene su nove komparacije s djelima zlatarstva u nacionalnoj, ali i europskoj baštini srednjeg vijeka. Tako je, primjerice, relikvijaru Sv. Križa i spužve određena francuska provenijencija temeljem komparacije dosad neuočenih detalja emajliranog ukrasa sa sličnima u europskom zlatarstvu, a na emajliranom je križu iz samostana Sv. Frane u Zadru dosad neuočeni lik donatorice ukazao na moguću naručiteljicu, ali i na mogućeg autora rada. Kaležu s anžuvinskim grbovima, primjerice, ikonografski su reinterpretirani pojedini svetački prikazi na segmentima čaške, dok je ciboriju iz Ljubča, kojeg se smatralo radom domaćih radionica, uočen mletački žig s donje strane podnožja, dok su za emajlirane medaljone na njegovu podnožju pronađeni srodni primjerci na djelima sienskog zlatarstva. Temeljem komparacije grupe ophodnih križeva sa zadarskog područja sa srodnim ophodnim križem iz Bakra, kojem se u vrhu aversa nalazi lik Boga Oca, za kojeg se smatralo da se pojavljuje tek na ophodnim križevima renesansnog stila, ukazano je i na činjenicu da pojedini ikonografski modeli nisu pogodan indikator za dataciju umjetnina. Katalogom su obuhvaćeni mahom liturgijski predmeti, te nekoliko reprezentativnijih primjeraka nakita, dok su djela profanog zlatarstva, koja se tako često javljaju u dokumentima, vremenom potpuno iščezla. Zaključnim poglavljem disertacije tematizirana je razvojna linija gotičkog stila u zadarskom zlatarstvu koju je moguće pratiti od početka 14. stoljeća kada elementi nove likovnosti tek u pojedinim segmentima prodiru u oblikovanje zlatarskih radova. Tada se uglavnom manifestiraju, primjerice, u pismu gotica kojom su na tim djelima zabilježeni donatorski i drugi natpisi, ili pak u elementima gotičke arhitekture poput prelomljenih lukova arkatura koji obično uokviruju još arhaične svetačke prikaze na relikvijarima. Sredinom prve polovine stoljeća i tehničke novine poput sienskog prozirnog emajla potvrđuju prodor nove estetike, a gotička se sklonost naturalizmu, koji se na poseban način očituje i u prikazivanju detalja, nalazi i na nekim bistama-relikvijarima, poput biste Sv. Marije Magdalene ili Sv. Nikole. Oni su u općem dojmu svog još grubog oblikovanja zapravo romanički, ali im kromatski efekti postignuti, primjerice, pozlatom frizure, te detalji i ukrasi frizura i odjeće pružaju novu osjećajnost. U pojedinim se slučajevima to kombiniranje arhaičnog i modernog zadržalo i do druge polovine stoljeća, primjerice na bisti-relikvijaru Sv. Silvestra naručenoj 1367. godine. No, vremenom se ipak gotički stil na pojedinim djelima zadarskog zlatarstva očituje u svojoj punini, pa figure na relikvijarima poput škrinjice-relikvijara Sv. Zoila ili škrinje Sv. Šimuna odlikuje izrazita voluminoznost, zreli gotički kontrapost, te izražajne fizionomije, a narativne kompozicije na škrinji Sv. Šimuna se oblikuju u više planova koji ih oprostoruju. Stilska, ikonografska i tipološka heterogenost i kvaliteta sačuvanog korpusa, ali i predmeta o kojima su arhivske vijesti jedina saznanja, u mnogim su aspektima dobar razlog da se 14. stoljeće nazove "zlatnim dobom zadarskog zlatarstva".

zlatarstvo; Zadar; 14. stoljeće

nije evidentirano