hrvatski

Između antike i romanike - pedeset godina poslije

Teza o pasivnoj negaciji antike u umjetnosti ranog srednjeg vijeka bila je jedna od stožernih Prelogovih znanstvenih i istraživačkih preokupacija još od ranih pedesetih godina prošlog stoljeća. Prihvaćena je u potpunosti u znanstvenoj javnosti, a činila se čvrstom po uzorno građenoj metodologiji kao i teorijskom promišljanju. Tridesetak godina poslije, nastojao sam u tekstu "Problem kontinuiteta između antike i romanike u umjetnostii istočnog Jadrana", a na temelju tada novijih istraživanja građe, pokazati kako je razdoblje ranoga srednjeg vijeka, 7. i 8. st., uputio sam na aktivne komponente u kreiranju predromaničkog stila, spustivši tako granice "pasivne negacije antike" za puna dva stoljeća. Danas valja ponovno razmatrati Prelogovu tezu, poglavito s obzirom na činjenicu da je u više od pola stoljeća istraživanje ranoga srednjeg vijeka daleko uznapredovalo. Prelog je, naime, napisao tezu u doba kad je istraživanje ranoga srednjeg vijeka bilo tek u povojima. Kako je u posljednjem desetljeću rani srednji vijek doživio pravi istraživački boom - priređene su velike europske izložbe o karolinškom razdoblju, napisano nekoliko ključnih sinteza, otvoreno stotine arheoloških istraživanja i tiskane desetine monografija, upravo je dobra prilika za preispitivanje davno iznesenih Prelogovih stavova, kao i kasnijih razmišljanja drugih autora. Pri tome valja napomenuti kako se danas jasno kristaliziraju dvije komponente, kao i dvije međuzavisne linije kreacije, pri čemu je svakako ključna za preispitivanje Prelogovih teza ona pod pojmom "dvorska umjetnost".

rani srednji vijek; teorija umjetnosti

nije evidentirano