hrvatski

Feministička umjetnost II: Hrvatska u kontekstu srednje i istočne Europe

Feministički diskurs u suvremenoj umjetnosti srednje i istočnoeuropskih zemalja novi je likovni fenomen čije prve manifestacije bilježimo tek početkom devedesetih godina 20. stoljeća. Iako na prvi pogled, i prije svega u formalnom smislu, bliska ostvarenjima umjetnica zapadne Europe, feministička umjetnost Istoka po mnogo čemu je drugačija i posve osobita.Posebice u Hrvatskoj koja je zahvaljujući specifičnom obliku instrumentalizacije umjetnosti vrlo rano upoznala priovidnu slobodu umjetničkog stvralaštva. No nju je pratilo usvajnaje tipično modrnističkog koncepta autonomije umjetnosti koja nije priznavala niti jedna oblik kritičke analize što bi zadirla u područja socijalnog problematiziranja svijeta umjetnosti, a posebice ne onaj koji bi bio rodno zasnovan. Do određenih pomaka dolazi tek sedamdesetih godina, dakle u trenutku transformacije hrvatske moderne u suvremenu umjetnost. Najznačajniju ulogu u tom procesu su, kao uostalom i u zapadnoj Europi, a kasnije i u ostalim komunističkim zemljama, odigrale likovne pojave stasale u subkulturnom kontekstu. No za razliku od post-objektne, konceptualne i procesualne umjetnosti, analitičke metode i formalna rješenja feminističkog umjetničkog diskursa nisu našle odjeka u ovom dijelu Europe, iako pripadaju istom krugu radikalnih praksi preispitivanja modernističkog sustava vrijednosti. Tak su s aspekta feminističkog pristupa umjetnosti politička opozicija i subkultura bile su samo jednostavni odrazi načina na koji je djelovala i službena vlast: militantno, arogantno i netolerantno. Kao razlog izostanka radikalnih oblika feminističke umjetnosti u komunističkim zemljama često se navodi i činjenica da se o ženskim socijalnim pravima vodilo mnogo više računa nego na Zapadu. Najveće žrtve ovog prikrivenog oslobađanja ženske moći u komunističkim društvima bile su same umjetnice koje su povjerovale kako zbog takvog stanja stvari nema potrebe za umjetničkom refleksijom rodnih razlika. Ispustivši iz vida činjenicu kako nema zakona kojim bi se moglo stvoriti područje identifikacije i subjektivacije, izbjegavale su svaku temu koja bi njihove radove povezivala sa svakodnevnim životom. No, nova podjela moći i žensko osvajanje prava na prikazivanje nisu promijenili baš ništa unutar samog sustava označavanja, budući da je ovaj ostao čvrsto i duboko ukorijenjen u patrijarhat i stoga puno jači od vizije nove moćne i samostalne žene socijalizma. Moguće je uspostaviti paralelu između negativne recepcije ženske tematike u nas i u zemljama Istočnog bloka, te ustanoviti gotovo isti stupanj rigidnosti koji onemogućava i odbacuje bilo kakvu treću/rodno osvještenu poziciju, pa čak – sudeći barem prema slučaju Hrvatske – i u onim slučajevima kad dualitet oficijelne i kontrakulturne pozicije nije bio tako izrazit.

umjetnost; ideologija; feminizam; žensko pitanje; modernizam; post-komunističke zemlje; margina; post-objektna umjetnost; predočavanje; dekonstrukcija; rodne uloge

nije evidentirano