hrvatski

O razvojnom poremećaju kuka općenito

Prvi pisani tragovi o razvojnom poremećaju kuka (RPK) nalaze se u spisima Hipokrata, oko 380. godine prije Krista. Iako je upozorio kako se ta mana može popraviti ako se ranije započne s liječenjem, sve do 19. stoljeća nije učinjen značajniji iskorak niti u dijagnostičkom niti u terapijskom smislu. Svojevrsnu revoluciju donio je tek Adolf Lorenz 1895. uvevši metodu repozicije kuka. Iste godine Roentgenovo je otkriće X-zraka značajno promijenilo dijagnostiku RPK. Probir bolesnika s RPK u svijetu je prvi započeo Putti 1926. Hilgenreiner i Pavlik vlastitim su ortozama unaprijedili konzervativno liječenje. Veliki korak u dijagnostici i klasifikaciji razvojnog poremećaja kuka napravio je Graf 1980. godine uvođenjem ultrazvuka kao metode probira bolesnika. U Hrvatskoj je prvi zapis o RPK potpisao upravo profesor Božidar Špišić preglednim člankom u Liječničkom vjesniku 1928. Mnogi su ortopedi u Hrvatskoj značajan dio svojeg stručnog i znanstvenog rada posvetili problematici RPK: Grospić, Ruszkowski, Strinović, Stipaničev, Solarić i drugi. Godine 1983. Vrdoljak u Klinici za dječje bolesti Zagreb započinje s provođenjem ultrazvučnih pregleda kukova, a godinu kasnije Matasović uvodi ultrazvuk u Kliniku za ortopediju KBC Zagreb. RPK je poremećaj anatomskih odnosa u kuku sa ili bez poremećaja stabilnosti, koji se javlja u prenatalnoj, neonatalnoj i dojenačkoj dobi. Može varirati od prolazne novorođenačke nestabilnosti kukova, displazije, subluksacije do luksacije. Značenje RPK je da u kasnijoj dobi dovodi do skraćenja ekstremiteta, šepanja, sekundarne koksartroze i invaliditeta. Prirodni tijek razvojnog poremećaja u odrasloj dobi varira ovisno o spolu, etničkoj pripadnosti, obostranosti te stupnju dislokacije. U pojavnosti RPK postoji geografska i etnička raznolikost: češći je u bijele rase, slavenskih naroda i ženske djece. Veća pojavnost je u položaj ploda zatkom (bilo da je porod na zadak ili carski rez). Također, češće je na lijevom kuku, dok je u 40% slučajeva obostran. Incidencija često ovisi o metodi probira: danas se smatra kako je UZV probirom incidencija RPK u srednjoeuropskim zemljama između 2 i 4, 5%. Etiologija RPK je složena i vjerojatno je kombinacija egzogenih i endogenih čimbenika. Od endogenih čimbenika treba spomenuti faktor nasljeđivanja. Od prenatalnih egzogenih čimbenika važni su položaj u maternici, oligohidroamnion, anomalije maternice i drugi koji rezultiraju poremećajem pritiska na čedo. Od postanatalnih egzogenih čimbenika treba spomenuti način povijanja: zajednice kod kojih je u prošlosti bilo uobičajno povijanje novorođenčadi i dojenčadi s ispruženih nogama, ekstendiranim u kuku imale su veću prevalenciju razvojnog poremećaja kuka(Navaho indijanci, Eskimi, Dalmatinska zagora). Dijagnostika RPK postavlja se na osnovi heteroanamneze, kliničkog nalaza, ultrazvučne i radiološke obrade. U novorođenačkoj i dojenačkoj dobi do pojave jezgrice osifikacije u glavi femura klinički nalaz i ultrazvučna dijagnostika su osnova dijagnostike. Pod kontrolom ultrazvuka se može učiniti i procjena stabilnosti zgloba. U prvoj godini života rendgenogram ima svoje mjesto tak po pojavi jezgice osifikacije: rentgenogram u AP projekciji uz ispravan namještaj je osnovna dijagnostička metoda za RPK nakon prve godine života.

Razvoj, poremećaj, kuk

nije evidentirano