hrvatski

''Kurent'' kao prošlo u sadašnjem

Tekst je četverodijelno komponiran, a u središtu je pozornosti stara slovenska priča o Kurentu, koja je u vremenu slovenske moderne doživjela prestilizaciju. Naime, Ivan Cankar je 1909. godine objavio svog Kurenta, dodavši mu i neke elemente priče o Faustu. Postavlja se pitanje – uz pomoć kakvih pripovjedačkih sredstava Cankar uspijeva starodavnim motivom govoriti o sadašnjosti i kritizirati je. Uz pomoć pojmovne aparature suvremene naratologije u radu se pokazuje da Cankarov Kurent funkcionira kao pripovjedni tekst (supstitucija na meta-razini, metanarativna rečenica, epizodna obilježja, pričljivost priče, pripovjedač kao onaj koji zna nešto više od svojih slušatelja). Tvrdnju da je Cankarov tekst pripovjedni, potvrđuje i realizacija eksterne analepse, anakronizma svojstvenog upravo pripovjednim tekstovima. Eksterna analepsa u Kurentu funkcionira kao potpuno oblikovan pripovjedni tekst koji sadrži: sažetak, orijentaciju, kompliciranje, ocjenjivanje i kodu (terminologija Williama Labova). Ono o čemu se govori u okviru eksterne analepse, bitno utječe na daljnji tijek priče, jer se analepsom obično otkrivaju osobine karaktera, koje utječu na njegovo ponašanje u budućnosti. Analepsom naznačene odrednice “kurentovskog” karaktera u nastavku priče se opširno razrađuju. Proizlazi da je Kurent sličan picaro junaku (samoća, otuđenost), da ima izrazito negativno erotsko iskustvo, da se horizontalno i bez prepreka kreće prostorom a vertikalno i s preprekama društvom te da potvrđuje Cankarovu teoriju čežnje (hrepenenja). Kurent se u odnosu na ostale likove razlikuje i prema shvaćanju jezika i njegove uloge u društvu, jer on kao bitan kriterij uzima istinitost, a ostali likovi kriterij uspješnosti. Kurent je kao makrostruktura narativnog teksta vrlo promišljen tekst koji potvrđuje teorijsku činjenicu da se analepsom razjašnjavaju buduća zbivanja.

slovenska književnost; Kurent; pripovjedni tekst; picaro junak; analepsa

nije evidentirano