hrvatski

Crtica o Vincu bogoljubnih pisamah ili ponešto o odnosu Jaić-Kanižlić-Mulih

U središtu je pozornosti Vinac boljubnih pisamah (1827.) Marijana Jaića, pjesmarica koja je doživjela preko 20 izdanja (J.Bösendorfer) i bila svojevrsnim bestselerom 19 stoljeća. Svako novo izdanje podrazumijevalo je preinake, dorade, dopune ; broj stranica se povećavao, pa u odnosu na drugo izdanje iz 1830. godine koje broji 170 stranica, dvadeseto izdanje iz 1904. godine broji već 519 stranica. Tekstovi u Vincu nisu u cijelosti plod Jaićeve književnoumjetničke kreacije, jer se u pisanju knjige služio, kako tvrde njegovi proučavatelji, različitim izvorima – anonimno tiskanom pjesmaricom Bogoslavne pismice na poštenje bl. Djevice (1784.), Kanižlićevim molitvenicima i Mulihovim Bogoljubnim pismama (1736.). Najveći prostor u ovome radu pripada tzv. usporednom čitanju, jer se na konkretnim tekstovima želi pokazati što je i na koji način Jaić preuzimao iz knjiga Kanižlićevih, odnosno Bogoljubnih pisama Jurja Muliha. Pri preuzimanju pjesama iz Mulihove pjesmarice Jaić je bio dosljedan u metričko-strofičkom preoblikovanju i u skraćivanju pjesama (od 10 preuzetih pjesama samo jedna to ne potvrđuje). Mulihove je pjesme Jaić preuzimao na tri načina: u obliku navoda (nije dirao jezik, stil, leksik, sadržaj) ; zatim ispušta ili sažim stare i dodavaje nove strofe ; i na kraju preuzima samo neke stare motive ili rečenice (stihove) i dodaje nove. Najveći stupanj sličnosti s predloškom-izvornikom ostvaruje se u odnosu na prvi način preuzimanja, a znatno manji u odnosu na dva preostala, pri čemu dolazi do izražaja Jaićeva nesklonost baroknom ornatusu i određenim baroknim temama. U odnosu na drugog pisca, Antuna Kanižlića, treba reći da je iz njegovih knjiga Jaić preuzimao i molitvene tekstove i pjesme. Jaiću su bila interesantna dva Kanižlićeva molitvenika (Utočište Blaženoj Divici Mariji, 1759. ; Bogoljubnost molitvena, 1794.) i katekizam (Mala i svakomu potribna bogoslovica, 1773.). Jaić je preuzimao one tekstove koji su primarno imali naglašenu praktičnoobrednu vrijednost (pjesme vezane za procesiju, pjesme i molitve koje se pjevaju i mole za vrijeme svete mise, koje su vezane za ispovijed, pričest, te neke marijanske pjesme) ; uopće ga nisu zanimali oni Kanižlićevi molitvenici u kojima je došla do izražaja barokna retorika (Bogoljupstvo na poštenje Svetoga Frančeška Saverije, 1759. ; Primogući i srce nadvladajući uzroci, 1760.). Usporedno čitanje navedenih predložaka pokazalo je da nove pjesmarice izrastaju iz starih, da piščeva pripadnost određenom crkvenom redu donekle utječe i na književni izraz, da Jaić izbjegavanjem kompliciranog baroknog izraza nesvjesno poetološki participira i u nadolazećem ilirskom književnom vremenu, da je Vinac bio vrlo popularan i zbog praktičnouporabne vrijednosti knjige, i da je osim liturgijske lirike (Z.Kravar) znao u svoju knjigu uvrstiti i estetski nešto dotjeranije tekstove (rimarij npr. određen poigravanjem samoglasničkim sustavom).

Marijan Jaić; Vinac bogoljubnih pisama; pjesmarica; Antun Kanižlić; molitvenik; Juraj Mulih; barokni stil

nije evidentirano