hrvatski

O izdanjima jednoga Kanižlićeva pjesmotvora

Rad je peterodijelno komponiran, broji 51 bilješku i jedan prilog. U središtu pozornosti je molitvenik Antuna Kanižlića Primogući i srce nadvladajući uzroci (1760.), a posebice pjesmotvor o mladiću Urbanu. Godine 1864. anonimni je pisac – Jedan svećenik (a prema istraživanjima Mije Koradea bio je to Vinko Basile!) – ponovo tiskao Kanižlićeve Uzroke. Kako je Jedan svećenik preradio izvornik – tema je kojom se bavi ovaj rad. U drugom dijelu rada (O nabožnoj literaturi u vrijeme narodnog preporoda) ukazuje se na egzistentnost nabožne literature i u vremenu preporoda, čemu povijesti hrvatske književnosti, uglavnom, ne posvećuju odgovarajuću pozornost, iako je i ona dala svoj doprinos u formiranju šireg čitateljskog sloja u Hrvatskoj. U trećem dijelu rada (O Važnim uzrocima iz 1864. godine) usporednim se čitanjem Kanižlićevih Uzroka (1760.) i prerađenih Uzroka (1864.) želi doći do odgovora – na koji je način anonimni pisac u 19. stoljeću pročitao, preradio i javnosti prezentirao Kanižlićev molitvenik, a posebice [Pripovijest o mladiću Urbanu]. U odnosu na ovu Pripovijest istražuje se u okviru četvrtoga dijela rada njezina žanrovska, stilska i metrička razina. Na razini žanra [Pripovijest o mladiću Urbanu] dobrim dijelom participira u baroknoj religioznoj poemi, što je sačuvano i u izdanju iz 1864. godine. Na razini stila tekst iz 1864. godine doživio je dvije vrste “popravljanja”: jedni popravci ne dovode znatnije u pitanje figurativnost izraza izvornika (tebe popravlja u te), dok drugi uništavaju, brišu neke izrazito barokne figure (npr. antimetabolu) i ujedno čine tekst slabije razumljivim. Na razini stiha Kanižlićev je priređivač, uglavnom, preuzimao osmerački katren ukrštene rime abab, i to u odnosu na prva tri dijela Pripovijesti. Četvrti dio priče o mladiću Urbanu izrazito je polimetrički oblikovan, a do izražaja dolazi izrazito utilitarna funkcija jezika, jer se čitatelja još jedanputa podsjeća da mu život mladića Urbana treba biti uzor. Posebnost ovom dijelu priče o Urbanu daje činjenica da je izrazito pragmatična poruka na razini forme oblikovana izrazito estetički, i to uz pomoć tzv. carmina figurata (stihovima je naslikana “svjetiljka” i “didaktička strelica”). Kanižlićev priređivač navedeno nije vidio, zbog čega ćemo uzaludno tražiti ovaj formalni manirizam u izdanju Uzroka iz 1864. godine. U zaključnom dijelu rada (Zaključno o temi) sažete su spoznaje do kojih se došlo – sve razine izvornike nisu bile u izdanju iz 1864. godine jednako tretirane: sačuvana je žanrovska i motivsko-tematska razina, a narušena stilska (posebice carmina figurata), na što su vjerojatno utjecale i izmijenjene književnokulturne i recepcijske prilike 19. stoljeća.

Antun Kanižlić; Primogući i srce nadvladajući uzroci; molitvenik; Pripovijest o mladiću Urbanu; žanr; stil; stih; carmina figurata (figuralna pjesma)

nije evidentirano