hrvatski

Vodnik i prosvjetiteljstvo – povijest slova ili povijest duha

U radu se u okviru četiri manje cjeline (1. Životopis – osobna i znanstvena istina, 2. Vodnik o povijestima književnosti koje to samo žele biti, 3. Vodnik o prosvjetiteljstvu, 4. Vodnik – velik i kada griješi) želi pokazati koliko je Vodnik aktivno pratio zbivanja u okviru hrvatske znanosti o književnosti, posebice ona u svezi povijesti književnosti. Posebna je pozornost usmjerena na one radove u kojima dolazi do izražaja Vodnikovo razumijevanje prosvjetiteljstva (Slavonska književnost u XVIII. vijeku, 1907., Povijest hrvatske književnosti, 1913., Metodologija hrvtasko-srpske književne historiografije, 1978.). U radu se prikazuju dvije razvidne razine, teorijska i praktična, kao i način na koji one korespondiraju. Iako je Vodnik u teorijskim promišljanjima o hrvatskoj povijesti književnosti naglašavao potrebitost iznalaženja oblika, odgovarajuće metode, "otmjene sinteze", proniknutost u duh vremena epohe, kao i odgovarajuće književnokulturne i društvenopovijesne predradnje, ipak, kada je riječ o književnosti 18. stoljeća, u tome na praktičnoj razini nije uvijek uspijevao, zbog čega se njegovo razumijevanje književnosti prosvjetiteljstva kreće od povijesti slova k povijesti duha.

Branko Vodnik; povijest književnosti; prosvjetiteljstvo; teorija i praksa povijesti književnosti

nije evidentirano