hrvatski

Biografija i djelo Marina Držića kao intertekstualni diskurs

U doktorskoj disertaciji Biografija i djelo Marina Držića kao intertekstualni diskurs autorica polazi od definicije intertekstualnosti kao konfliktnoga polja brojnih i oprečnih diskurzivnih praksi. U polazištima disertacije stoji uvjerenje autorice da se svi zasebni elementi jednog društva, svi njegovi tekstovi kao i sve javne geste koje su u njemu bile proizvedene u određenim vremenskim periodima, imaju višestruku isprepletenost, pri čemu one realiziraju dinamički dodir sa svim srodnim ali i suprotnim sadržajima. Osoba Marina Držića jedna je od karakterističnih jedinica u tom dinamičkom procesu tekstova jer više od mnogih drugih ima moć da u svakom trenutku svoje tekstualne egzistencije povezuje prošlost sa sadašnjošću. U prvom dijelu radnje osvjetljavaju se problemski punktovi u biografiji Marina Držića tako što se njihovu analizu uspostavlja s obzirom na dijakroniju, ali i sinkroniju, brojnih opreka oko kojih se ti punktovi učvršćuju. Istraživačka pozornost bila je najprije posvećena imitabilnoj ili legendarnoj fazi piščevih biografiranja koja je trajala do posljednjih godina XIX. stoljeća da bi se zatim autoričin interes preselio u sferu prvih arhivski i znanstveno utemeljenih pristupa Držićevim biografemima i stvaranju prvih biografskih fabula. Ta se faza naročito učvrstila nakon Vodnikove estetske kanonizacije u Povijesti hrvatske književnosti iz 1913, zatim Dayreovog otkrića urotničkih pisama Cosimu I. Mediciju iz 1929, Rešetarevog kritičkog izdanja Držićevih djela iz 1930. te uspješnim scenskim uprizorenjem što ga je ostvario Marko Fotez u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu 1938. Tek kad su ovi punktovi bili učvršćeni počelo je prodiranje ideologema u tumačenja Marina Držića i u prva konstruiranja njegovog složenog ljudskog i književnog lika. U radnji autorica se bavi političkim mistifikacijama i ideologizacijama Marina Držića, pri čemu je s posebnom pozornošću afirmirala one tendencije koje su mimo političkih sukobljenosti uspostavljale elemente Držićeve duhovnopovijesne biografije. Posebna pozornost u radnji posvećena je oprečnim ideološkim interpretacijama Držićeve biografije koje su nastajale u djelima pisaca iz katoličkog kruga i onih koje je svojom marksističkom ideologijom potakao Miroslav Krleža. Autorica je također obradila pitanja etničkih prijepora oko Držićevih djela naročito iz kruga srpskih historičara tumačeći njihove postupke kao dio šire zasnovanog stručnog, a ustvari političkog plana. Uz to autorica se kritički osvrnula i na korištenje najnovijih zasada kulturalnog materijalizma i novog historizma u tumačenju piščeve osobe i djela. U svom istraživanju ona je revalorizirala čitav niz do danas zanemarenih interpretacija piščeve osobe inzistirajući na preplitanju inače jedva vidljivih interakcija između fikcionalnih i ne-fikcionalnih slojeva u tekstovima o Držićevoj osobi ili onih koji su bili potaknuti njegovim djelima. U uvjerenju da upravo ne-fikcionalni slojevi navedenih tekstova, koji se prezentiraju referencijalnima u okrilju autoriteta historiografskoga diskursa, kriju najviše ideologijskih kodova autorica ih kritički interpretira i nastoji osvijetliti njihovu ideologijsku provenijenciju. Istražujući pitanja uključenosti hrvatskog književnog kanona u nadnacionalni kontekst autorica je s posebnom pozornošću provjeravala proces kanonizacije i rekanonizacije Držićevog literarnog korpusa u dosadašnjim povijestima hrvatske književnosti dokazujući postupnost procesa kanonizacije kao i njegova ograničenja naročito kad se radi o uključivanju Držića u nadnacionalni kanon. U disertaciji su interpretirani i svi oni tekstovi koji su bili potaknuti Držićevim životom i njegovim djelima, tekstovi u kojima je on književni lik ili su njegovi tekstovi ili tekstovi o njemu bili prototekstovi tim novim književnim djelima. U tom smislu pomno su analizirane drame ili prozni tekstovi Milana Šenoe, Ivana Bakmaza, Marijana Matkovića, Senker-Škrabe-Mujičića, Slobodana Šnajdera, Feđe Šehovića, Hrvoja Hitreca, Tonka Maroevića, Matka Sršena, Davora Mojaša, kao i djela u kojima je Marin Držić svjesno prešućen ili nesvjesno naglašen kao drugost kao što je to slučaj u drami Ernesta Katića ili romanu Luke Paljetka o Cvijeti Zuzorić. U disertaciji Biografija i djela Marin Držić kao intertekstualni diskurs pokazuju se načini na koji su nastajali divergentni portreti Marina Držića, tumače se procesi u kojima su se ti novi tekstovi i ideologemi aktualizirali u različitim društvenim i ideološkim kontekstima. Držić se na stranicama ove radnje tumači kao književni suvremenik, kao preopisani pisac koji je prošao vrlo srodne faze kanonizacije, i rekanonizacije kakve je u engleskoj i svjetskoj književnosti prošao William Shakespeare ili u španjolskoj Cervantes. Autorica dokazuje da je Marin Držić koji je razmjerno kasno ušao u nacionalni kanon vlastite književnosti, jednom ušavši u njegovo središte zasjenio sve prethodno kanonizirane i ideologizirane živote brojnih starijih i mlađih književnika. Namjera ove radnje bila je da se u intertekstualnom diskursu, dakle ne u svjetlu vlastitog povijesnog postojanja nego onoga što mu je uslijedilo prouče divergentni portreti najslavnijeg pisca hrvatske renesanse. Ne jednom pokazano je u ovoj radnji da u tim tekstovima vidimo Držićevu osobu više kao književni lik nego kao stvarnu povijesnu osobu. Tako je u ovoj radnji sva proučena građa dio povijesti ne samo jedne književničke kanonizacije nego i tekstova – ideologema koji svojim sučeljavanjem u ovome omeđenom diskurzivnom polju upućuju na turbulentne procese jednoga povijesnoga vremena, sučeljene ideologijske tendencije, seljenje centara moći prema kojima su pojedini korpusi tekstova postajali ili prešućena drugost ili su zauzimali meritum diskurzivnoga polja. Autorica je u disertaciji opisala i dva dominantna kanonizacijska procesa od kojih je jedan nastao djelovanjem pisaca iz kruga oko Miroslava Krleže i bio naručen od političke moći, dok je drugi konkurentni proces ojačao šezdesetih godina XX. stoljeća radovima Lea Košute, Josipa Torbarine Vinka Foretića i Frana Čale a završio posljednjom fiksacijom u Leksikonu Marina Držića tiskanom 2009. godine. U toj posljednjoj ideologizaciji korpus Držićeve biografije i njegove poetike prikazivani su kao najviši dosezi nacionalnog duha, dosezi za koji je moguće pretpostaviti da će zbog očitih podudarnosti s drugim europskim kulturama biti prepoznati u matici svjetskog kanona.

Marin Držić; biografija; hrvatska književnost; književna historiografija; intertekstualnost; književni kanon; ideologem; diskurzivno polje.

nije evidentirano