hrvatski

Književnost kao pamćenje prolaznoga. (Feljtonistika Pavla Pavličića)

U hrvatskoj književnosti Pavličić je pisac o kojemu s uvažavanjem govore i autoritativni književni znalci i brojni čitatelji. Premda se uz njegovo ime često vezuje atribucija žanrovskog pisca, njegovo je djelo – što je kritika odavno potvrdila – gotovo uvijek mnogo više od žanrovske konstrukcije. U njemu posebno mjesto pripada feljtonima koji su mu svojom diskurzivnom strukturom omogućavali da u zadanom prostoru novinskog medija progovori o temama za koje je roman prezahtjevan oblik, a da istovremeno sačuva dignitet književne mjere. U desetak feljtonskih knjiga Pavličić tematizira nekoliko uporišnih krugova i civilizacijskih kodova s različitim pripovjednim strategijama. To su: rijeka, grad, ulica i kuća, svaka s pripadajućim kulturološkim kodovima (hrana, prostori, predmeti, odjeća, običaji…), koji strukturiraju kao oblici i načini pamćenja vremena, pamćenja prolaznoga. U Pavličićevim feljtonima predmeti i sadržaji od kojih gradi svoju književnost nisu tek puki p/opis stvari nestalih u hodu povijesti, njihova jednoznačna inventarizacija i katalogizacija, već ponajprije slike koje čuvaju vrijeme i identitet. U okolnostima razrušenoga rodnoga grada, a s njime i jednog od osobnih identifikacijskih uporišta, pisanje postaje na/čin rekonstrukcije identiteta, pamćenja, dokaz trajanja i postojanja, argument i dokument zbilje ; u okolnostima nestalih dokaza, naime, sjećanja zadobivaju snagu povijesne dokumentarnosti, a istovremeno su i znakovi nositelji autobiografičnosti i autogeografičnosti njegova pisma.

Feljton; pripovijedanje; identitet; pamćenje vremena; sjećanja; prolaznost

nije evidentirano