hrvatski

NEFROTOKSIČNOST AMINOGLIKOZIDA

Rad sadrži važne odrednice u primjeni aminoglikozida, proučena je toksičnost lijeka, s posebnim osvrtom na bubrege. U tu svrhu korišteni su pisani i elektronički izvori znanstvene i stručne literature. Glavno obilježje nefrotoksičnosti jest nekroza tubula. Prvi klinički znak koji se javlja je izlučivanje enzima s bubrežne tubularne četkaste membrane u urinu, kojem slijedi blaga proteinurija te hijalini i granulirani cilindri. Pad glomerularne filtracije događa se nakon još nekoliko dana terapije. Bubrežno zatajenje je najčešće neoliguričnog oblika, događa se zbog rezistencije epitela sabirnih kanalića prema antidiuretskom hormonu, kako smatraju neki stručnjaci. Porast kreatinina prate poremećene vrijednosti kalija, magnezija, kalcija i fosfata. Oštećenje bubrežne funkcije je gotovo uvijek reverzbilno, jer stanice proksimalnog tubula imaju sposobnost regeneracije. Navode se primjeri iz prakse u svrhu ilustracije problema nefrotoksičnosti aminoglikozida. Ključno zbivanje u patogenezi ovih poremećaja je ulazak aminoglikozida u epitelne stanice proksimalnog tubula. U tim stanicama, aminoglikozidi uzrokuju smrt putem nekroze i/ili apoptoze. Prije smrti stanice, događaju se brojne funkcijske i strukturne promjene, od promjena strukture membrane, promjene aktivnosti transportnih sustava (Na+/K+-ATPaza), smanjenja oksidativne fosforilacije u mitohondriju do uvećanja i na koncu pucanja lizosoma. Pretpostavlja se da aminoglikozidi djeluju i na distalne dijelove kanalića, a uočeni su i štetni učinci na glomerule. Kod bubrežnog zatajenja potrebno je prestati s primjenom aminoglikozida, uz nadoknadu tekućine i elektrolita, a u iznimnim slučajevima podvrgnuti pacijenta dijalizi. Ako ne postoji drugi izbor terapije, liječenje aminoglikozidom se treba nastaviti. Potrebno je smanjiti dozu, pratiti koncentraciju lijeka u krvi i obavljati nadzor volumena tjelesne tekućine i elektrolita. U istraživanju prevencije nefrotoksičnosti aminoglikozida, napravljene su i studije na životinjama, a njihovi rezultati nisu našli mjesto u kliničkoj praksi. Neki autori predlažu jednodnevno doziranje aminoglikozida kao sigurniji model od doziranja u manjim intervalima više puta dnevno, a dokaze nalaze u saturacijskoj zakonitosti reapsorpcije lijeka u proksimalnim tubulima. Ipak najvažnija smjernica u prevenciji nefrotoksičnosti aminoglikozida jest praćenje koncentracije lijeka tijekom terapije i to minimalnih i vršnih koncentracija lijeka, te prilagodba doze prema pojedincu.

Aminoglikozidi; bubrežno zatajenje; nefrotoksičnost; tubularna nekroza; određivanje koncentracije lijekova

nije evidentirano