hrvatski

Lakanovska žudnja u romanu "Anđeli" Brane Mozetiča

U radu se kreće od suvremenih polazišta psihoanalitičke kritike, odnosno od lakanovskoga pristupa u kojem središnje mjesto zauzima koncept jezikom raskoljenoga subjekta te žudnje, kojom se naznačuje prijelaz od dekartovske maksime Mislim, dakle postojim prema hegelovsko-lakanovskoj postavci Žudim, dakle postojim. Koncept žudnje će se stoga razmatrati u luku od Hegelove dijalektike gospodara i roba, pa kroz njezino transponiranje u koncept žudnje u teorijskim radovima francuskoga psihoanalitičara Jacquesa Lacana (Žudnja je žudnja Drugoga) kroz interpsihičku prizmu, do njezine (re)interpretacije u kontekstu intersubjektivne teorije u radovima suvremene psihoanalitičke feministice Jessice Benjamin. Spomenuta teorijska polazišta potom će se primijeniti na interpretaciju suvremenoga romana Anđeli slovenskoga spisatelja Brane Mozetiča, pri čemu će se razmotriti intrapsihičke i intersubjektivne karakteristike odnosa protagonista. U tom će se kontekstu ukazati na funkciju tijela i njegovo uništavanje kroz odnos gospodar/rob, te će se problematizirati razorni aspekti žudnje što prožimaju intimne svjetove protagonista kao i učinci koje takav odnos zrcali naspram socio-simboličke stvarnosti.

žudnja; objekt malo (a); dijalektika gospodar/rob; tijelo; narcizam; fantazma

nije evidentirano