hrvatski

Utjecaj demogeografskih procesa na transformaciju srednjodalmatinskih naselja

Kako je Srednja Dalmacija u prirodno-geografskom smislu heterogen prostor to se i u razvojnom smislu može reći da je nehomogenost značajka analiziranog prostora. Stoga pojedine mikroregionalne cjeline imaju svoj specifičan razvitak koji se ne može izjednačiti s razvitkom srednjodalmatinskog prostora u cjelini. Populacijska neravnoteža otkriva se analizom vrijednosti koordinata populacijskih težišta odnosno njihovim prostornim smještajem pa možemo tvrditi da je u zadnjih stoljeće i pol na prostoru Srednje Dalmacije prisutan neravnomjeran populacijski razvoj. Neravnomjernost se ogleda u činjenici da je u vrijeme petnaest analiziranih popisa stanovništva (1857.-2001.) populacijsko težište bilo prosječno udaljeno od geografskog 9, 18 km (najbliže mu je bilo 1910. godine 6, 17 km, a najdalje 1991. godine 13, 91 km) pri čemu je naselje Split ponajviše generiralo putanju populacijskog težišta tijekom analiziranog razdoblja. Većinu analiziranog vremena se populacijsko težište kretalo prema zapadu da bi u zadnja dva desetljeća uočava njegovo skretanje prema jugu. Glavni su razlozi tome: demografsko pražnjenje zaleđa, jačanje turizma na obali te pojačana litoralizacija, čime dolazi do sve veće koncentracije srednjodalmatinskog stanovništva u manjem broju naselja. Kao jezgre srednjodalmatinske naseljenosti danas se izdvajaju priobalna zona, Sinj i Imotski s okolicom i dolina Neretve. Srednja Dalmacija se pokazala kao jedan od populacijsko progresivnijih prostora Republike Hrvatske. Općenito gledano, analiza promjene smjera i intenziteta krivulje kretanja broja stanovnika srednjodalmatinskog prostora u razdoblju od 1857. do 2001. godine pokazuje tri karakteristična intervala: 1. u prvom je intervalu (razdoblje od 1857. do 1948. godine) zabilježen stalan i srednje jak porast broja stanovnika s prosječnom godišnjom stopom rasta od 6, 7‰, pri čemu je u 91 godinu ostvaren rast od 143.983 stanovnika ; 2. drugi je interval (razdoblje od 1948. do 1991.godine) obilježen stalnim jakim porastom broja stanovnika s prosječnom godišnjom stopom rasta od čak 11‰ gdje je u 43 godine Srednja Dalmacija populacijski narasla za 191.268 stanovnika. ; 3. treći, najkraći interval (razdoblje od 1991. do 2001. godine) karakterizira pad broja stanovnika u apsolutnom iznosu od 8.765 ili -1, 1‰ godišnje. Iako je zaleđe dugo vremena bilo najnaseljeniji dio srednjodalmatinske regije te predstavljalo populacijski bazen iz koga je dugi niz godina priobalje osvježavalo svoj najvitalniji dio, litoralna je zona 60-ih godina prošlog stoljeća preuzela primat, tako da se može reći kako je ona najjača jezgra naseljenosti kako na otocima, tako i u cijelom srednjodalmatinskom prostoru. Srednja Dalmacija je u cjelokupnom razdoblju od 1961. do 2001. godine podizala prosjek prirodnog kretanja Republike Hrvatske. Ono se nije podjednako ostvarivalo u svim prostornim cjelinama. Činjenica da je dvostruko više stanovnika koji naseljavaju obalna naselja ostvarilo osam puta veći prirodni priraštaj u razdoblju 1981.-2001. od stanovništva naselja u unutrašnjosti ide u prilog tezi da je dugogodišnja migracija devastirala biološki potencijal ovih naselja pridonoseći, dobrim dijelom, njegovu jačanju u naseljima na obali. Ukupno gledajući, Srednja Dalmacija je u analiziranom razdoblju ostvarila negativan migracijski saldo od 6.363 stanovnika, no ni u ovom slučaju ne može se govoriti o homogenosti procesa unutar srednjodalmatinskog prostora. Analizirajući migracijski saldo ostvaren u ukupnom razdoblju od 1961. do 2001. godine, na razini triju velikih prostornih cjelina, može se reći da srednjodalmatinsko priobalje nije uspjelo privući toliko imigranata koliko su otoci i zaleđe uspjeli proizvesti emigranata. Iz analize općeg kretanja srednjodalmatinskog stanovništva u razdoblju od 1961. do 2001. godine vidljiva je jasna diferencijacija prostora na progresivni priobalni dio i regresivno zaleđe i otoke. Tako se srednjodalmatinski prostor u demografskom smislu izrazito polarizirao. Regresija je zahvatila većinu zaleđa i otoka dok se progresivni dio sveo na uski longitudinalni priobalni pojas s dvije transverzale od kojih je južna kontinuirana smještena u delti Neretve, a sjeverna diskontinuirana i nalazi se na pravcu od Splita preko Dugopolja do Sinja. Usporedba analitičkih pokazatelja dobne strukture stanovništva naselja na obali i onih u unutrašnjosti srednjodalmatinskog prostora pokazuje da je u vrijeme zadnjeg popisa stanovništva došlo do bodovnog izjednačenja njihova stupnja ostarjelosti, odnosno, stanovnici naselja na obali su „sustigli“ populaciju naselja u unutrašnjosti u procesu starenja. Premda, drugi pokazatelji dobnog sastava (indeks starosti, koeficijenti dobnih ovisnosti) još uvijek idu u prilog stanovništvu naselja na obali zamijećeno je, u zadnjem međupopisnom razdoblju, njihovo približavanje vrijednostima populacije koja je naseljena u unutrašnjosti Srednje Dalmacije. Glavni pokretač ovih negativnih kretanja jest najveće srednjodalmatinsko naselje Split čije je stanovništvo u razdoblju od 1981. do 2001. godine iz kategorije „na pragu starosti“ prešlo u kategoriju „starost“. Analiza tipova srednjodalmatinskih naselja prema indeksu demografskih resursa, diferencira ovaj prostor u dvije skupine: prostore razvojne jezgre i prostore periferije. Tri razvojne osovine, koje su se i u demografskoj analizi izdvojile, prepoznaju se u longitudinalnom pravcu duž kopnenog dijela obale, gdje se posebno svojom snagom ističe dio od Trogira preko Splita do Omiša te u dva transverzalna pravca Split-Dugopolje-Sinj i Ploče- Opuzen-Metković. Pored razvojnih osovina u prostoru srednjodalmatinskog zaleđa se kao razvojna središta ističu Trilj, Imotski i Vrgorac sa svojim gravitacijskim područjima. Pri tome treba reći da jezgre srednjodalmatinskog prostora uglavnom čine gradska i bivša gradska naselja, dok periferiju obilježavaju seoska naselja. U razdoblju od 1961. do 2001. godine glavno obilježje promjene u obrazovnoj strukturi stanovništva Srednje Dalmacije je podizanje razine obrazovanosti. Analiza obrazovne strukture stanovništva na razini makroregionalnih cjelina Srednje Dalmacije pokazuje razliku obalnog prostora u odnosu na otoke i zaleđe, pri čemu je u cjelokupnom razdoblju stanovništvo priobalja bilo na nešto višem stupnju obrazovanosti. Analize koeficijenta opterećenosti školovanijeg stanovništva manje školovanim na naseljskoj razini za 1981. i 2001. godinu pokazuju da je stanovništvo više obrazovanosti vezano uz gradove u unutrašnjosti i naselja na obali. Time su i vrijednosti koeficijenta opterećenosti školovanijeg stanovništva manje školovanim 2001. godine na naseljskoj razini vrlo jasno potvrdile već izdvojena razvojna središta i razvojne osovine uz iznimku nešto slabije obrazovanosti stanovništva na razvojnom pravcu Split-Sinj. Premda je broj aktivnog stanovništva srednjodalmatinskih naselja rastao u cijelom analiziranom četrdesetogodišnjem razdoblju krivulja opće stope aktivnosti u istom razdoblju poprima sinusoidalan oblik. U zadnjem je međupopisnom razdoblju došlo do pada opće stope aktivnosti i to pretežito zbog emigracijskih kretanja stanovništva potenciranih ratnim zbivanjima. I analiza aktivnog stanovništva pokazuje vrlo jasnu diferenciranost prostora. U priobalju stalno raste broj aktivnog stanovništva, dok na prostoru zaleđa i na otocima, u razdoblju 1981.-1991. njihov broj pada, a u razdoblju 1991.-2001. raste. Izrazit porast broja aktivnog stanovništva u razdoblju od 1981. do 2001. godine vidljiv je u tri skupine srednjodalmatinskih naselja. Usporedna analiza koeficijenata ekonomske ovisnosti u širem smislu u skupu srednjodalmatinskih naselja 1981. i 2001. pokazuje da njegov intenzitet slabi u većem broju naselja, što nas upućuje na povezanost s procesom starenja srednjodalmatinske populacije. Treba opet reći da intenzitet njegove promjene nije isti u cijelom analiziranom prostoru. Demografski i gospodarski najprogresivniji prostor koji se veže za naselja na obali doživio je i najmanji intenzitet promjene koeficijenta, dok su se najveće promjene događale u prostoru srednjodalmatinskog zaleđa između Sinja i Imotskog. Analiza kretanja broja i udjela aktivnog stanovništva Srednje Dalmacije, razvrstanog po sektorima djelatnosti, pokazuje da se ovaj prostor u analiziranom razdoblju transformirao od agrarnog do postindustrijskog društva, premda valja napomenuti da aktivno stanovništvo zaposleno u djelatnostima sekundarnog sektora nikada nije imalo većinski udio. Od 1981. godine tercijarizacija je prisutna u svim mikroregionalnim cjelinama Srednje Dalmacije, a naselja s dominacijom zaposlenih u sekundarnom sektoru zadržali su se u trogirskom, splitskom, omiškom, sinjskom i imotskom okruženju. Analiza cjelokupnog prostora Srednje Dalmacije pokazuje da se broj kućanstava u analiziranom razdoblju povećavao, a prosječan broj članova kućanstava smanjivao. Srednjodalmatinsko zaleđe i otoci u analiziranom razdoblju bilježe kontinuirani rast broja i udjela samačkih kućanstava za razliku od priobalja koje je od 1961. do 1991. godine bilježilo pad njihova udjela. Uzimajući intenzitet promjene broja stanova kao kriterij stupnja razvijenosti, može se reći da je srednjodalmatinski prostor u razdoblju od 1971. do 2001. godine bio jedan od razvojno propulzivnijih prostora unutar Republike Hrvatske. No i ovdje se procesi odvijaju različitim intenzitetom i dinamikom u pojedinim cjelinama. Tako promjena broja stanova srednjodalmatinskog zaleđa uvelike zaostaje za promjenama u priobalju i otocima. Broj stanova se u zadnja tri desetljeća 20. stoljeća u priobalju i otocima više nego udvostručio, dok je u istom razdoblju u srednjodalmatinskom zaleđu zabilježen porast tek nešto veći od trećine (34, 8%). Indeks promjene broja stanova u srednjodalmatinskim naseljima u razdoblju od 1981. do 2001. godine jasno izdvaja priobalje kao prostor u kojem je u analiziranom razdoblju došlo do izrazite ekspanzije broja stanova. Umjereni porast broja stanova zabilježen je u gradovima. Ovakva prostorna distribucija vrijednosti indeksa promjene broja stanova upućuje na zaključak da je korištenje stambenog prostora u turističke svrhe glavni pokretač jakih fizionomskih promjena srednjodalmatinskih priobalnih naselja, dok su fizionomske promjene ostalih naselja ponajviše uvjetovane demografskim promjenama. Zaključno se može istaknuti veliki utjecaj izgradnje stanova za odmor i rekreaciju na transformaciju srednjodalmatinskih naselja. Otočna naselja postaju sve više destinacije sekundarnog stanovanja i to ne samo ona smještena na obali već se fenomen ubrzano širi i na unutrašnjost. Na kopnenom se dijelu njihov utjecaj intenzivirao duž priobalja te se proširio i prostorom zaleđa. Kako se proces apartmanizacije snažnije počeo razvijati nakon popisa 2001. godine, može se očekivati da će naredni popis pokazati daljnji rast broja stanova za odmor i rekreaciju. U tom smislu novi argumenti i za fizionomsku i za funkcionalnu transformaciju naselja srednjodalmatinskog priobalja (otočnog i kopnenog) mogli bi se vidjeti već na sljedećem popisu stanovništva. Rezultati dviju klaster analize, provedenih na temelju varijabli promjena (demografskih, socio-ekonomskih, fizionomskih i funkcionalnih) u razdoblju 1981.-2001. godine, dali su validne podjele naselja u skupine te su predložene dvije tipologije naselja. Prva uključuje više varijabli promjene i temelji se na transformaciji naselja prema kriterijima demografskih, socio-ekonomskih, fizionomskih i funkcionalnih promjena, općenitija je i čine je tri tipa transformacije naselja: 1. naselja u propadanju, 2. naselja umjerene progresije, 3. naselja jake progresije. Kao stupnjevitija tipologija, pogotovo sa stajališta interpretacije izdvaja se tipologija od 5 različitih skupina naselja nastala na temelju promatranja zajedničkog djelovanja demografskih, fizionomskih i funkcionalnih promjena u razdoblju od 1981-2001. godine. Pet tipova naselja čine tri tipa s pozitivnim demografskim promjenama i dva tipa s negativnim demografskim promjenama. Na temelju tih rezultata može se definirati sljedeća tipologija transformacije srednjodalmatinskih naselja prema demografskim i fizionomsko-funkcionalnim promjenama u razdoblju 1981.-2001. godina: 1. naselja jake demografske progresije i ekstremne fizionomsko-funkcionalne transformacije, 2. naselja vrlo jake demografske progresije i jake fizionomsko-funkcionalne transformacije, 3. naselja jake demografske progresije i umjerene fizionomsko-funkcionalne transformacije, 4. naselja demografskog izumiranja i fizionomsko- funkcionalne stagnacije, 5. naselja demografskog izumiranja i umjerene fizionomsko-funkcionalne transformacije. Kanonička diskriminativna analiza potvrdila je kroz visinu korelacija, statističku značajnost i strukturu funkcija da je riječ o međusobno različitim skupinama naselja koje su unutar sebe homogene. Rezultati demografskih analiza, kao i statističke obrade i analize pokazale su da su srednjodalmatinska naselja izložena demografskim, socio-ekonomskim, fizionomskim i funkcionalnim promjenama. Te promjene su različitog karaktera i dinamike s obzirom na položaj naselja na obali i u unutrašnjosti, te s obzirom na razliku selo – grad. Među opisanim promjenama posebno se ističu klaster analizom identificirana žarišta transformacije koja se mogu povezati s procesima apartmanizacije obale i koja najviše ugrožavaju ravnomjerni razvitak obalnih naselja i njegove prirodne kvalitete (klaster 1 i klaster 2), kao i početak procesa funkcionalne transformacije naselja u zaleđu koja postaju naselja za odmor (klaster 5). To će svakako trebati potvrditi budućim istraživanjima koja bi za predmet imala ovu skupinu naselja. Iz anketnog istraživanja provedenog na uzorku studenata geografije, sociologije i arhitekture i urbanizma, s ciljem da se utvrdi kakva je njihova subjektivna percepcija prostora Srednje Dalmacije, nameće se nekoliko zaključaka: 1) Faktorska analiza ocjena karakterističnih komponenti ovog prostora pokazala je da se prostor iz perspektive ispitanika može opisati kroz tri faktora koja govore o njegovoj heterogenosti: a) zaleđe s obilježjima kamena, krša i ruralnih naselja, b) plodne oaze u zaobalju s prisutnošću slatke vode i c) urbanizirana obala. 2) U percepciji ispitanika granice srednjodalmatinskog prostora se šire na sjeverozapad u prostor Sjeverne Dalmacije, dok je iz njihove slike prostora „ispao“ jugoistočni dio tj. Donjoneretvanski kraj. 3) Estetska evaluacija naselja dobivena primjenom metode semantičkog diferencijala pokazala je da su naselja na obali u cjelini pozitivnije ocijenjena od naselja u zaleđu što ih „u startu“ čini atraktivnijim od naselja u zaleđu pa se može očekivati da će na njima ostati veći demografski, gospodarski i graditeljski pritisak. 4) Postoje razlike među studentima arhitekture i urbanizma i drugih studenata (geografija i sociologija) koje govore da su studenti arhitekture kritičniji prema trošenju okoliša (obala, poljoprivredne površine) u svrhu gradnje, te da više vrednuju tradicionalne oblike u fizionomiji naselja. Ova je anketa provedena kao pilot istraživanje te se na temelju njenih rezultata može zaključiti da bi bilo korisno njeno kontinuirano provođenje na reprezentativnim uzorcima ispitanika različitih profila (studenti, eksperti, korisnici prostora i dr.) u cilju proširenja spoznaja o percepciji i vrednovanju ovog prostora.

demogeografski procesi; transformacija naselja; Srednja Dalmacija; klaster analiza

nije evidentirano