hrvatski

Disidenti/'divergenti', ljudska prava i osamostaljivanje Hrvatske

Rad apostrofira dva aspekta disidentstva relevantna za osamostaljivanje hrvatske države i njezino pozicioniranje u međunarodnoj zajednici početkom devedesetih godina 20. stoljeća. Prvi se odnosi na pretežno pozitivnu percepciju Josipa Broza Tita i Jugoslavije u međunarodnoj javnosti u trenucima raspada jugoslavenske države, pri čemu je značajan ulog imao Titov disidentski image nakon otpadništva od Sovjetskog Saveza 1948. godine. Drugi aspekt disidentstva odnosi se na ulogu koju su u novoj hrvatskoj političkoj eliti i strukturama vlasti nakon političkih promjena imali komunistički disidenti. U interakciji s ostalim pripadnicima nove elite, u kojoj važnu ulogu imaju i pojedini pripadnici političke emigracije i konvertirani („nacionalizirani“) komunisti, bivši komunistički disidenti imaju najznačajniji upliv na sve aspekte politike. Njihova životna i politička iskustva, vrijednosni sudovi i intelektualna sposobnost izravno su se odrazili na dinamiku i kakvoću snalaženja u turbulentnim okolnostima rata, konceptualizaciju i provedbu nacionalne emancipacije i općenito provođenje kvalitativnih društvenih promjena. U tom sklopu razumijevanje problematike odnosa ljudskih prava i realpolitike bilo je iznimno važnim pitanjem, kako unutrašnjeg razvoja države tako i njezinog osamostaljenja i međunarodne afirmacije. U članku se dotiče i pojava novog disidentstva (s obzirom na autokratski karakter nove vlasti i usporavanje demokratskih procesa) te politička margina koju čine „divergenti“, pripadnici inteligencije koja se još u komunizmu svojim stavovima i postupcima izdvaja iz partijskih foruma bez radikalnih konfrontacija s vlasti (poput disidenata).

Disidenti; Josip Broz Tito; nacionalni komunizam; hrvatska politička elita; Franjo Tuđman; osamostaljenje Hrvatske

nije evidentirano