hrvatski

Starozavjetna teologija žrtve i ideja mučeništva

Stari zavjet donosi vrlo razrađen sustav žrtava koje su se prinosile uglavnom u jeruzalemskom hramu. Pritom se razlikuju žrtve koje se prinose od prvine plodova od žrtava koje se prinose u zahvalu, od onih koje se prinose kao okajnice za grijehe ili za postizanje obredne čistoće. Ipak, u najstarijim tekstovima nema naznaka koje bi ljudsku požrtvovnost povezivale s pojmom žrtve. Nakon babilonskog progonstva, posebno kod Deuteroizaije, u njegovoj Četvrtoj pjesmi o Sluzi patniku taj je sluga »k’o janje na klanje odveden« (Iz 53, 7), a njegova je žrtva prinesena za grijehe naroda. Takvo razmišljanje postaje još jasnije u kasnijim razdobljima, u razdoblju borbe protiv nametanja helenističke kulture i religije, kad se o mučeništvu govori kao o žrtvi. U kontekstu borbe Makabejaca protiv helenista izneseni su primjeri svojevoljnog mučeništva iz strahopoštovanja prema Bogu i poradi davanja primjera mlađima, kao što je to slučaj s mučeništvom Eleazarovim (2Mak 6, 18-31) ili s mučeništvom sedmorice braće (2Mak 7). Osobito je ovaj posljednji primjer znakovit, jer podrazumijeva i vjeru u uskrsnuće na život vječni, ali i nadu u korist te žrtve za cijeli narod. Konačno, mudrosna književnost iz otprilike istoga razdoblja jasno povezuje mučeništvo i starozavjetni sustav žrtvi, jer za pravedne mučenike kaže da ih je Gospodin »primio kao žrtvu paljenicu« (Mudr 3, 1-9).

Stari zavjet; židovstvo; žrtva; mučeništvo

nije evidentirano