hrvatski

Etnički i politički identitet Splita do početaka novog vijeka

Početkom sedmog stoljeća splitska palača, ujedno i utvrda cara Dioklecijana postaje zadnjom linijom rimske (bizantske) obrane pred slavensko-hrvatskim prodorom na Jadran. Dok je pod njenim zidinama taj prodor zaustavljan unutar njih se postepeno oblikovao dalmatsko-romanski grad Split. U njegovom najbližem susjedstvu, na solinsko-kliškom prostoru formiralo se pak najistaknutije središte ranosrednjovjekovne hrvatske države. Prvotni konflikti vremenom su zamijenjeni integrativnim procesima. Oni će dovesti i do političkog objedinjavanja unutar kojeg će Split preuzeti ulogu hrvatskog vjerskog središta. Daljnji je razvoj vodio kroatizaciji splitskih Romana te sve brojnijem useljavanju hrvatskog življa. Tako do 14. stoljeća Split postaje etnički hrvatskim gradom te jednim od najznačajnijih središta hrvatske kulture. Pripadnost Splita različitim državnim cjelinama tražila je od njegovih građana iskazivanje određenih oblika lojalnosti tim državama. No u osnovi od svojih početaka Split oblikuje jedan vid političke samodostatnosti. Ona će presudno utjecati na značajke, uvjetno rečeno patriotske dimenzije splitskog političkog identiteta. Mada su njeni idejno-organizacioni temelji postavljeni dok je bio pretežito romanskim gradom, Split će vrhunac svoje političke samosvojnosti iskazati upravo u vremenu kad ima izrazito hrvatski etnički karakter. Ipak do početka novog vijeka, na što će utjecati prodor Osmanlija, splitski će patriotizam biti nadopunjen iskazivanjem snažne podrške ideji političkog objedinjavanja kršćana pod vodstvom papinstva te upečatljivim manifestacijama protonacionalnog hrvatstva.

Split; etnički identiteti; Romani; Hrvati; patriotizam

nije evidentirano