hrvatski

Podrška socioemocionalnom razvoju gluhe djece

U ovom radu govorit ćemo o socio-emocionalnom razvoju gluhe djece, nekim svjetskim programima poticanja toga razvoja te razmišljanjima o mogućnostima preventivnog djelovanja u Hrvatskoj. Socio-emocionalni razvoj gluhe djece odvija se, kao i kod čujuće djece, kroz dinamičnu interakciju djece, njihovih roditelja/obitelji te socijalnog konteksta u kojem žive. Da bismo mogli što potpunije razumjeti tijek toga procesa kod gluhe djece, neophodno je uzeti u obzir kontekstualne čimbenike koji igraju važnu ulogu u njegovom oblikovanju. Neki od tih čimbenika su: oštećenja sluha, stres u obitelji, harmoničnost rane interakcije djeteta i roditelja, eventualne dodatne razvojne poteškoće djeteta, komunikacijske barijere i nedostupnost jezika u razdoblju kritičnom za razvoj jezika, individualne karakteristike djeteta (npr. temperament, sposobnost regulacije ponašanja), zaštitni faktori (npr. stavovi obitelji, resursi unutar i van obitelji) i drugo. Ovi čimbenici utječu na razvoj komunikacijskih vještina i prosocijalnog ponašanja, razumjevanje vlastitih i tuđih emocija i potreba, sposobnosti samostalnog razmišljanja, samokontrole, samousmjerenja i razmatranja različitih perspektiva stvarnosti te fleksibilnost u prilagođavanju novim situacijama (Calderon i Greenberg, 2003). Većina gluhe djece rađa se u čujućim obiteljima (90%) te je otežana komunikacija često primarni problem koji bez primjerene stručne podrške može rezultirati razvojem nepoželjnih emocija. Kako djeca odrastaju tako se i složenost interakcija djeteta i okoline povećava te se bez sustavne podrške povećava mogućnost pojave nepoželjnih emocija i ponašanja. Istraživanja su pokazala da većina gluhih učenika na kraju srednješkolskog obrazovanja ima niža akademska postignuća u usporedbi s čujućim vršnjacima, mnogi ostaju nezaposleni te ispoljavaju psihosocijalne probleme (Marschark, 1993). Pravovremenom intervencijom ti se problemi mogu spriječiti ili ublažiti (Hindley, 2004 ; Scheetz, 2004). Gluha djeca gluhih roditelja te gluha djeca čujućih roditelja koja su uključena u zajednicu gluhih s kojom dijele zajednički jezik pokazuju socio-emocionalni razvoj poput onoga kod čujuće djece čujućih roditelja (Scheetz, 2004). Socio-emocionalni razvoj djece oštećena sluha može se poticati u okviru više domena. Rana intervencija najpoželjnije je rješenje u podršci čujućim roditeljima, jer se tako lakše suočavaju s izazovima nakon dijagnosticiranja gluhoće te informirano odlučuju o izgrađivanju svoga odnosa s djetetom te o djetetovom daljnjem životu. Edukacijom odgajatelja i učitelja te uvođenjem znanstveno ispitanih programa poticanja emocionalnog razvoja i socijalnih vještina (npr. PATHS) može se ne samo poticati socio-emocionalni razvoj već i prevenirati emocionalne poteškoće te probleme u ponašanju gluhe djece (Greenberg i Kusche, 1993). Također, poticanjem interakcija gluhe djece s gluhim i čujućim vršnjacima te sudjelovanjem u zajedničkim aktivnostima i organizacijama gluhih, povećava se i socijalna kompetencija gluhe djece (Antia i Kreimeyer, 2003).

socioemocionalni razvoj; socioemocionalne teškoće; gluha djeca; rana intervencija; prevencija

nije evidentirano