hrvatski

Klasična normativna akcentuacija i govorna praksa u akcentuiranju aloglotskih koinonima i idionima

Neprihvatljivost silaznih naglasaka na nepočetnim slogovima u riječi, opće je naglasno pravilo u standardnom hrvatskom govoru. To je staro pitanje oko kojeg polemike ni danas ne jenjavaju. Neka istraživanja (Škarić i dr., 1987 ; Škarić, 1996, 1999, 2002) pokazuju kako u općem hrvatskom postoji otvorena mogućnost silaznih naglasaka na nepočetnim slogovima u posuđenicama. Pri prihvatu posuđenica otvaraju se barem dvije naglasne mogućnosti: očuvanje izvornog mjesta silaznog naglaska ili prebacivanje naglaska na prethodni slog. U ovom se radu uspoređuje odnos klasične i uporabne naglasne norme, odnosno ispituje se pojavnost silaznih naglasaka na nepočetnim slogovima aloglotskih koinonima i idionima. Na uzorku od 30 ispitanika, studenata hrvatskog jezika i književnosti Filozofskog fakulteta u Splitu ispitivana je govorna produkcija i poželjnost pojedinih naglasnih oblika u 35 aloglotskih koinonima i idionima, poput Andaluzija, Lombardija, Palagruža, Kaledonija, Sicilija, Milano i sl. U većini ispitivanih riječi uočena je prevaga u korist prve naglasne mogućnosti – očuvanja izvornog mjesta silaznog naglaska. Izgovarano je tako AndalÊzija, Lomb‰rdija, PalagrÊža, Kaled¸nija, Mil‰no, ali primjerice S¨c«lija.

posuđenice; klasična naglasna norma; uporabna naglasna norma

nije evidentirano