hrvatski

Inkluzivno obrazovanje djece s teškoćama u Republici Hrvatskoj

Uključivanja učenika s teškoćama u redovne osnovne škole Republike Hrvatske zakonski je omogućeno 1980. godine. U proteklih 30 godina integracija djece s teškoćama nailazila je na brojne subjektivne i objektivne prepreke, kao na primjer: nepovoljni stavovi učitelja, nedovoljna educiranost učitelja za rad s učenicima s teškoćama, nedostatna edukacijsko-rehabilitacijska podrška djeci, učiteljima i roditeljima u školi i dr. Za razliku od tada, danas mnoge škole imaju stručnog suradnika (edukacijskog rehabilitatora, logopeda, socijalnog pedagoga) čija je zadaća pružiti podršku djeci s teškoćama, njihovim učiteljima i roditeljima. Učitelji se smatraju kompetentni za poučavanje djece s teškoćama, ali ističu potrebu za daljnjom edukacijom, a suradnju sa stručnim suradnikom u školi pozitivno vrednuju (Žic Ralić, Krampač-Grljušić, Lisak, 2010). Učitelji imaju priliku sudjelovati na stručnom usavršavanju od predavanja i radionica koje im se nude u njihovoj školi, preko usavršavanja koje organizira Agencija za odgoj i obrazovanje, do Edukacije učitelja za integraciju djece s teškoćama koje nakon znanstvene evaluacije provodi udruga Idem, posljednjih godina uz podršku pretpristupnih fondova Europske unije. Republika Hrvatska potpisnica je međunarodnih dokumenata koji promiču poštivanja prava djece s teškoćama na inkluzivno obrazovanje, Konvencije o pravima djeteta (UN 1989) i Konvencije o pravima osoba s invaliditetom (UN 2006). Hrvatske nacionalne strategije i planovi utjecali su na promjene u zakonodavstvu: Plan razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005. -2010. (2005) ; Nacionalni plan aktivnosti za dobrobit, prava i interese djece 2006. – 2012., (2006) ; Nacionalna strategija za izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom 2007. – 2012. (2007). Doneseni dokumenti kojima R Hrvatska osigurava poštivanje prava djece s teškoćama na inkluzivno obrazovanje: Hrvatski nacionalni obrazovni standard za osnovnu školu, HNOS (2007) ; Zakon o suzbijanju diskriminacije (2008) ; Državni pedagoški standard osnovnoškolskog sustava odgoja i obrazovanja (2008) ; Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (2008). Proces integracije djece s teškoćama praćen je znanstvenim projektima Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta: „Programi intervencija i neki okolinski čimbenici edukacijskog uključivanja“ 2006-2010 pokazao:  Tipični vršnjaci su značajno zadovoljniji druženjem u školi i imaju više samopoimanje nego djeca s teškoćama (Igrić i sur. 2009 ; Sekušak-Galešev i sur. 2009, Žic Ralić i sur. 2010)  Razina tolerancije visoka je u obje skupine djece. Na uzorku djece 6.raz. utvrđena je statistički značajna razlika u toleranciji u korist vršnjaka (Sekušak-Galešev i sur, 2009) dok na uzorku djece od 2.do 8.raz. nije bilo značajnih razlika (Žic-Ralić i sur., 2010)  Roditelji djece s teškoćama procjenjuju se manje kompetentnima, s drugačijim poimanjem tolerancije u odnosu na roditelje vršnjaka. (Igrić i sur. 2009 ; Sekušak-Galešev i sur. 2009)  Trening asertivnosti (3 mjeseca, 12 djece , 6 s teškoćama i 6 vršnjaka) doprinjeo većem asertivnom ponašanju, na uštrb agresivnog i pasivnog ponašanja, većem zadovoljstvu druženjem u školi, boljem samopoimanju i unapređenju tolerantnog ponašanja kod učenika s teškoćama. (Rakić, 2010) „Development towards the inclusive school ; Practice – research – capacity building“ (Universites of Belgrade, Ljubljana, Sarajevo, Skopje, Tuzla, Zagreb & Oslo) 2006-2009 pokazao:  Razvoj modela asistenta u nastavi kao oblika podrške edukacijskom uključivanju  Evaluacija podrške mobilnog stručnog tima i asistenta u nastavi ukazuju na pozitivne promjene u smislu povećavanja učestalosti poželjnih oblika ponašanja, te smanjenja učestalosti nepoželjnih oblika kod djece s teškoćama (Igrić, Kobetić, Lisak, 2008).  Djeca s teškoćama izražavaju zadovoljstvo podrškom koju dobivaju od asistenta, pomoći u izvršavanju nastavnih sadržaja, aktivnosti izvan nastavnog sata, zaštite od vršnjaka (Krampač-Grljušić, Žic Ralić i Lisak 2010).  Učitelji ističu potrebu  jasnog definiranja uloge asistenta i učitelja,  sustavne suradnje i kontinuirane obostrane komunikacije vezane ne samo uz dijete s teškoćama nego i uz ostale učenike u razredu.  za sustavnom edukacijom asistenata, ali i učitelja,  timskog rada u suradnji sa stručnim suradnikom škole.  Nedostatak za kvalitetu podrške koji ističu učitelje nalazi se u nepovoljnom statusu asistenata, koji su studenti ili apsolventi, pa u ovom poslu ne osjećaju sigurnost zbog kratkog trajanja ugovora i niske naknade, što je razlog da se asistenti često mijenjaju. (Krampač-Grljušić, Lisak, Žic Ralić, 2010) «Djeca s posebnim potrebama u interaktivnom sustavu obitelj – škola – vršnjaci» 2002-2006, među ostalim pokazao:  Škola  Djeca s teškoćama najboljim procjenjuju svoje ponašanje u školi, zatim slijedi ponašanje kod kuće, a najviše teškoća procjenjuju vezano uz ponašanje među vršnjacima (Žic, 2000).  Učitelji imaju povoljniji stav prema tipičnoj djeci i vide njihovo ponašanje pozitivnije (Kiš- Glavaš, 1999 ; Žic, 2000)  Djeca s teškoćama imaju pozitivniji stav prema učiteljima i vršnjacima nego tipična djeca (Sekušak-Galešev, 2008)  Obitelj  Djeca s teškoćama statistički značajno više slušaju ono što im roditelji govore, manje se izvlače od obaveza, manje krše pravila i manje se prepiru s članovima obitelji nego što to čine tipična djeca. Izraženija poslušnost djece s teškoćama tumači se kao njihovo nastojanje da udovolje zahtjevima roditelja i na taj način pridonesu povećanju pozitivnih interakcija s roditeljima.  Za razliku od tipične djece koja porastom dobi postaju sve otvorenija, komunikativnija, sigurnija prilikom odvajanja od roditelja, djeca s teškoćama postaju sve više šutljiva, povučena, sramežljiva i boje se odvajanja od roditelja i vlastitog neuspjeha (Žic Ralić, 2010).  Rezultati ukazuju na nužnost podrške djeci u razvoju pozitivne slike o sebi i socijalne kompetencije i podrške njihovim roditeljima u razumijevanju potreba djece (Žic Ralić, 2010 ; Igrić, Cvitković, Wagner-Jakab 2009).  Vršnjaci  Unatoč izraženom odbijanju djeca s teškoćama imaju doživljaj zadovoljavajućih odnosa s vršnjacima jednako kao i djeca redovite populacije (Žic, Igrić, 2001)  Djeca s teškoćama značajno više ističu da su zadirkivani od strane vršnjaka, da im vršnjaci ukazuju na nezrelo ponašanje, i da s nikim ne pričaju o tome kako se osjećaju (Žic Ralić, Cvitković u tisku).  Postoji veći rizik za djecu s teškoćama učenja da dožive usamljenost (Pavri, 2001), nisko-samopoštovanje i anksioznost (Sekušak-Galešev, 2008 ; Cvitković, 2010) nego što je to u tipične djece. “Edukacija učitelja i integracija djece s posebnim potrebama” 1996-2001  učinak edukacije učitelja na promjenu stavova prema integraciji i na samoprocjenu djece s teškoćama i njihov socijalni status (Kiš-Glavaš, 2000 ; Žic, 2002) «Socijalizacija djece s mentalnom retardacijom» 1991-1995  učinkovitost različitih edukacijsko-rehabilitacijskih programa za djecu s teškoćama i njihove roditelje koji doprinose socijalizaciji djece (Stančić, 1996, Žic i sur. 1997, Igrić i sur. 1999).

integracija; inkluzija; djeca s teškoćama; zakoni; znanstvena istraživanja

nije evidentirano