hrvatski

Katedrala sv. Jakova u Šibeniku - Prvih 105 godina

Nastanak katedrale odvijao se u tri različite stilsko-razvojne faze od kojih se prva naziva po biskupu Boganu Pulšiću (1402.-1437.) koji je inicirao osnutak fabrike (1402.) te započeo s njezinom gradnjom (1431.), dok se preostale dvije uglavnom nazivlju po protomajstorima koji su definirali njezin lik – Jurju Dalmatincu i Nikoli Firentincu. I. "Pulšićeva katedrala" – razdoblje izgradnje prije dolaska Jurja Matijevog Dalmatinca (1402./28. – 1441.) Prilikom osnutka biskupije 1298. godine postojeća zborna crkva sv. Jakova promovirana je u stolnu crkvu, ali kako je bila malena i neprikladna za novu funkciju istom je prilikom odlučeno da biskup i grad osiguraju sredstva za gradnju nove katedrale. Zalaganjem biskupa Bogdana Pulšića 1402. godine osnovan je fond za gradnju nove katedrale koji se punio prihodima od dijela općinskog zemljišta u Vodicama, te prihodima od desetine vina sa teritorija čitave biskupije. Zbog nepovoljnih političkih prilika, a potom i raznih drugih nedaća koje su zadesile Šibnik (kuge i požari), pripreme za gradnju počele su tek dvadesetak godina kasnije. Za potrebe nove katedrale koja se trebala podići na mjestu crkve Sv. Trojce (sv. Ivana Krstitelja) Bonino da Milano kao „primus magister ecclesie Sancti Jacobi“ (1428.-1429.) izrađuje dijelove glavnog portala, te po svemu sudeći i njezin cjelokupan projekt. Godinu dana nakon njegove smrti Boninov projekt modificira Francesco di Giacomo i prilagođava za gradnju na postojećem mjestu na Općinskom trgu. Zbog poteškoća oko postavljanja temelja i realizacije svetišta produženog nad svodom ulice ta se ideja napušta i poziva se novi majstor sposoban riješiti složene konstruktivno-graditeljske poteškoće, ali koji je ujedno i vrstan kipar-dekorater – Juraj Dalmatinac. Bonino izrađuje klesarsko-kiparske dijelove samo jednog i to glavnog portala s temom Posljednjeg suda, te kipove Navještenja predviđene za smještaj na vrhovima pročelja katedrale (danas se nalaze na južnom krilu transepta ). Prema odluci gradskog Vijeća iz 1428. godine katedrala – za koju Bonino kleše portal i kipove pročelja – trebala se podići na mjestu crkve Sv. Trojstva. Majstor 1429. umire od kuge, a godinu dana potom Šibenčani zapošljavaju novog majstora, Francesca di Giacoma iz Venecije. Nesumnjivo udovoljavajući i njihovim željama, majstor Francesco predlaže gradnju podjednako monumentalne bazilike na mjestu stare stolnice sv. Jakova, ali uz uvjet da se njezin glavni oltar podigne nad svodom s kojim će se premostiti ulica koja povezuje glavni Općisnki trg i obalu. Shodno tome Vijeće i biskup dvadesetak dana kasnije mijenjaju svoju prijašnju odluku i donose novu po kojoj se nova katedrala treba graditi na mjestu postojeće. Ubrzo nakon polaganja temelja u travnju 1431. godine majstoru Francescu ističe jednogodišnji ugovor te on napušta Šibenik, a na njegovo mjesto dolaze Lorenzo Pincino i Antonio di Pierpalo Busato, također porijeklom iz Venecije. Premda se mletački majstori u arhivskim izvorima spominju nešto kasnije, jedinstvene stilske osobine arhitektonske i dekorativne plastike izvedene na zapadnom i sjevernom pročelju potvrđuju njihovo prisutstvo na gradilištu katedrale još od postavljanja temelja. Usporedbom s njihovim preostalim djelima u Šibeniku i okolici može se zaključiti kako se za Lorenza Pincina trebaju vezati uglavnom građevinski radovi dok oni klesarski i kiparski zahtjevniji za Antonija Busata. Mletački majstori nastavili su gradnju obodnih zidova crkve od pročelja prema začelju. Ujedno dovršavaju glavni portal majstora Bonina s temom Posljednjeg suda i prema njemu klešu bočni tzv. „Lavlji portal“ na kojega premještaju njegov vanjski okvir s likovima Adama i Eve koji počivaju na lavovima stiloforima. Kako je gradnja napredovala prema istoku tako su se pojavljivale brojne poteškoće, vjerojatno uzrokovane problemima s polaganjem temelja na neravnom terenu. Iz toga razloga mnogi unaprijed isklesani dekorativni elementi prozorskih okvira i vijenca visećih lukova nisu mogli biti ugrađeni u zidove katedrale s time da se na sjevernom pročelju prekid javlja od prozorske zone trećeg traveja i nastavlja se poviše već ugrađenog „Lavljeg portala“. Iz istog razloga ni stupovi arkada glavnog broda nisu mogli biti postavljeni na svoje mjesto. U takvim okolnostima Šibenčani postaju svjesni kako se jedna tipično "lagunarna ideja" Francesca di Giacoma sa apsidom podignutom nad svodom ulice neće moći realizirati. Stoga krajem 1440. godine šibenski poslanici u Veneciji od Dužda traže dozvolu da sruše dijelove Kneževe palače kako bi gradsku ulicu pomaknuli istočnije, premjestili je iza apsida, a na njezinom mjestu podigli nešto šire, troapsidalno svetište. Odmah po odobrenju takvog zahvata sredinom 1441. godine sklopljen je ugovor s Jurjem Dalmatincem po kojem će on tijekom slijedećih šest godina u funkciji protomagistra voditi gradilište katedrale i na njoj vlastoručno raditi. II. "Jurjeva katedrala"- drugo razdoblje izgradnje (1441.-1473.) – odvija se u dvije odvojene etape, među kojima je duže razdoblje prekida (1455.-1461.) tijekom kojeg gradilište miruje 1.Razdoblje intenzivne građevinske djelatnosti (1441.-1455.) – od početka radova do završetka sakristije i crkvenih lađa U prvom razdoblju dovršavaju se uzdužni zidovi crkve do visine vijenca visećih lukova, dok se u interijeru prema nacrtu Jurja Dalmatinca do iste visine podižu arkade glavnog broda. Prema ugovoru iz 1444. prostor u travejima bočnih brodova zakupile su plemićke obitelji i pretvorile dijelom u privatne kapele. Paralelno s gradnjom bočnih brodova podiže se prošireno tropasidalno svetište koje još uključuje krstionicu pod južnom apsidom te uz nju prislonjenu sakristiju s riznicom. Svetište se izgrađuje do razine poda prezbiterija, odnosno visine poda u apsidama, što odgovara razini Jurjevog vijenca s glavama. Prilikom preuzimanja uprave nad gradilištem Juraj Dalmatinac zatiče tek djelomično podignut sjeverni zid katedrale zajedno s prvom kapelom u unutrašnjosti, točnije bila su sagrađena prva četri traveja sjevernog pročelja uključivši i nedovršeni Lavlji portal, dok je pročelni, zapadni zid crkve bio podignut do visine vijenca visećih lukova. Južni zid katedrale prislonjen uz biskupsku palaču i gotovo u cijelosti zaklonjen gradskim zidinama vjerojatno je bio sagrađen čitavom dužinom od šest traveja južnog bočnog broda. Velik dio arhitektonske dekoracije koji je u prethodnom razdoblju nije mogao biti ugrađen u vanjske zidove (prozorski okviri, vijenac visećih lukova), odnosno postavljen u interijeru (stupovi arkada), ugrađuje se tijekom gradnje bočnih brodova i dovršetka sjevernog zida crkve (1444.-1454.). Za te radove Juraj Dalmatinac zapošljava mletačke majstore L. Pincina i A. Busata koji su taj dio i bili započeli. Nakon postavljanja ugaonog pilastra s posvetnim natpisom 1443. godine, pa sve do sredine 1449. godine, kada zbog nedostatka sredstava dolazi do zastoja u gradnji, radovi na podizanju katedrale odvijaju se ubrzanim tempom. Tijekom prvih šest godina podignuta su prva četiri traveja bočnih brodova, uključivši i ponovnu izgradnju prve kapele u sjevernom brodu, one plemića Deše Jakovljeva, te gotovo čitavo svetište, izdignuti prostor kanoničkog kora smješten unutar kvadrata križišta a sagrađena je i visoka platforma povišenog prezbiterija zajedno s krstionicom ugrađenom u temeljima južne apsidalne kapele. Na vanjskoj strani sjeverne korske kapele zajedno s ugaonim pilastrom na kojem dva putta drže posvetni natpis kojim se slavi početak gradnje svetišta 1443.g., u tom je razdoblju izvedena i prva skupina od dvadeset kvalitetnije izvedenih glava koje u vidu vijenca teku po obodu apsida. Nakon što je 1449. godine zbog oskudice u novcu gotovo posve obustavljena gradnja javila se bojazan da bi Juraj Dalmatinac privučen brojnim drugim poslovima mogao na duže vrijeme napusti gradilište, i to usprkos tome što je za vođenje gradnje 1446. potpisao novi desetogodišnji ugovor. Nastojeći ga vezati uz gradilište prokuratori gradnje 1450. godine s Jurjem sklapaju ugovor za gradnju sakristije, vjerojatno tek nakon što je katedralni kaptol, kojemu je sakristija ujedno služila i kao kapitularna dvorana namaknuo dodatna financijska sredstva. No kako gradnja nije dobro napredovala s Jurjem je 1452. godine sklopljen novi ugovor za dovršetak sakristije u privatnoj režiji. Nakon dovršetka sakristije 1454. godine, točno u skladu s ugovorom, radovi na izgradnji katedrale traju još oko godinu dana, a potom posve zamiru (početkom 1455. dovršena su i posljednja dva para traveja bočnih brodova). Vođen brojnim drugim poslovima, mahom na drugoj obali Jadrana (Ankona, Rimini) Dalmatinac slijedećih šest godina uglavnom boravi izvan Šibenika, te sve do 1461. godine gradnja katedrale ne napreduje, s time da prema nekim arhivskim vijestima postoji mogućnost kako je ipak u jednom trenutku, od kraja 1457. godine do sredina 1458. godine ipak došlo do okupljanja nekolicine boljih majstora i kratkotrajnog pokretanja gradilišta. U tom kratkom periodu mogla je nastati tek druga skupine od pedesetak glava na Jurjevom vijencu apsida. Juraj Dalmatinac po dolasku u Šibenik znatno preinačuje postojeći projekt crkve tako da s jedne strane mijenja izgled glavnog broda – izrađuje nacrt na osnovu kojega se 1444. godine sklapa ugovor o gradnji devet kapela, a s druge radikalno mijenja koncepciju korskog prostora i prezbiterija. Po Jurjevim se nacrtima podižu arkade glavnog broda, s time da pri tome koristi već isklesane stupove i vegetabilno-figuralne konzole ugrađene na zidovima bočnih brodova. Zbog izuzetno složenih tlocrtno-prostornih problema izazvanih smještajem tolikog broja novih liturgijsko-funkcionalnih sadržaja na relativno malom prostoru, Juraj Dalmatinac ne uspijeva odmah predvidjeti i uskladiti sve poteškoće, koje su u prvom redu uzrokovane postavom krstionice te izdizanjem prezbiterija za dva metra iznad razine poda glavnog broda. Nakon uspostave neophodnih vertikalnih i horizontalnih komunikacija okupljenih oko jugoistočnog ugla crkve, Juraj svu pozornost poklanja dekorativno-kiparskoj obradi prezbiterijalnog dijela posve autonomno strukturirajući gotovo čitav prostor istočno od križišta. Kako bi omogućio smještaj stubišta koje vodi do južne apsidalne kapele i susjedne sakristije Juraj je bio primoran „pomaknuti“ južni zid transepta. Iz tog razloga na spoju svetišta i tijela crkve, gotovo po sredini južnog krila transepta dolazi do neočekivanog loma zidne plohe i iznenadnog prekida razdjelnog vijenaca dvosmjerno pokrenutog lišća koji se pruža od arkada glavnog broda. Intervencije u svetišnom djelu u prvom redu su sadržajne, liturgijsko-funkcionalne prirode. U odnosu na prethodni projekt Juraj Dalmatinac uvodi novi prostorno-funkcionalni sklop – krstionicu i sakristiju na jugoistočnom uglu crkve, te kvadratom križišta definira reprezentativni prostor kanoničkog kora. U osnovnoj tlocrtno-prostornoj dispoziciji on značajno ne mijenja prethodno planiranu dužinu crkve već samo proširuje prezbiterijalni dio sa dvije bočne apside i pridodanom, izvana smještenom sakristijom (ukupna dužina svetišta, što uključuje kor i prezbiterij, jednaka je dvostrukoj dužini kvadrata križišta). Iskorištavajući pad terena, krstionicu smješta pod južnu apsidu, a sakristiju, zajedno s riznicom s vanjske strane, povrh njezinog izlaza podiže na stupce i prislanja uz biskupsku palaču. Na taj način na izlazu iz krstionice stvoren je rastvoreni trijem koji istovremeno olakšava kretanje u suženom prostoru između apsida i Kneževe palače. Postava krstionice i sakristije na spoju s biskupskom palačom, uzrokuje velike probleme u povezivanju brojnih visinskih nivoa na jugoistočnom uglu svetišta (od poda krstionice do ulaza u riznicu nad sakristijom nanizano pet je etaža). Rješenje tog problema za sobom povlači djelomičnu promjenu pravca pružanja istočnog krila biskupske palače, lagani otklon prema zapadu primjetan je u čitavoj dužini sakristije, te izgradnju nove vertikalne komunikacije. Juraj Dalmatinac stoga prvo ruši dio sjeverni dio istočnog krila biskupske palače, točno u dužini prigrađene sakristije, a potom unutar njega podiže trokrako stubište s unutrašnjom jezgrom jedinstvene, monolitne kamene konstrukcije. 2. Od obnove prekinutih radova do smrti Jurja Dalmatinca (1461.-1473.) Nastavak gradnje katedrale odvija se u dvije susljedne etape, a radovi su koncentrirani samo na podizanje zidova svetišta. Prvu petogodišnju etapu (1461.-1465.), obilježava pojava novog, ranorenesansnog dekorativnog repertoara, uglavnom slikarskog karaktera podrijetlom iz Padove (kapela Ovetari u crkvi Eremitani) a koji je u Šibenik prenesen zaslugom Jurja Ćulinovića. Drugu etapu koja se javlja nakon Jurjevog boravka u Dubrovniku i traje sve do njegove smrti (1465.-1473.) obilježava pojava nekolicine ukrasnih motiva "firentinsko-dubrovačkog" porijekla nastalih u krugu majstora oko M. Michelozza. Isti dekorativni repertoar, ponešto izmijenjen i slobodnije komponiran, simultano se javlja na arhitektonskim i kiparskim djelima u srednjoj Dalmaciji nastalim tijekom 60-tih godina (u Trogiru u krstionici Andrija Alešija, na grobnici Sobota i na Maloj Ćipikovoj palači, dok se u Pagu srodni motivi javljanu na Kneževoj palači i u kapeli sv. Nikole koja nastaje po nacrtu Jurja Dalmatinca). U prvoj etapi (1461-1465) izvršeno je spajanje prezbiterja s tijelom crkve preko bogato ukrašenog i gotovo samostalno oblikovanog zida sjeverne kapele svetišta. Spojni zid tzv. "Malipierove partije" raščlanjen je kaneliranim pilastrima s kapitelima preuzetim s terakotnog oltara Ovetari u Padovi (Niccolò Piozzolo i Giovani da Pisa, 1448-1453) a poviše njega izveden je vijenac s donatelijanskim puttima preuzetim s friza istog padovanskog oltara, te još ponekim all'antica motivom (malene kanelirane vazice – kantarosi, reljef Herakla koji se odmara na koži nemejskog lava). Istovremeno je dovršeno, ako ne i prije, preostalih pedesetak glava na obodnom vijencu apsida, te se poviše njih podižu zidovi apsida s plitkim, iluzionistički produbljenim kaneliranim nišama zaključenim sa naopako okrenutom školjkom na vrhu. Montažno sklopljeni zidovi triju poligonalnih apsida sastoje se od ugaonih monolitnih stupaca među kojima su uglavljene tanje kamene ploče obostrano isklesanom plitkom kaneliranom nišom. Za razliku od vanjskih glatkih i neukrašenih ploha ugaonih stupaca na njihovoj unutrašnjoj strani izvedeni su kanelirani pilastri s kapitelima tipa "Ovetari" u središnjoj apsidi, odnosno, neke druge srodne izvedenice istog porijekla u bočnim apsidama. Unutar središnje apside poviše pilastara još se javlja vijenac ukrašen malim vazicama – kantarosima, povezanim girlandama također padovansko-donatelijanskog podrijetla. Druga, završna etapa radnje (1465.-1473.) izravno se nastavlja na ovu prethodnu a karakterizira je pojava nekolicine novih dekorativnih motiva poput akantovog lista oštrih bademastih resica i mekano modeliranih nabora, te cvjetno-palmetnog motiva) Od te godine izrađuju se istočni stupovi križišta kapitelima "miješanih" stilskih odlika ("jurjevska" varijanta renesansnog predloška), a s raznovrsnom i bogatom figuralno-vegetabilnom dekoracijom pretežno slikarskog porijekla maskiraju se nepravilni i visinski neujednačeni prijelazi na spojevima apsida. Na samom kraju druge građevne etape izrađuju se veliki pravokutni prozori glavne apside u puno čišćim i daleko zrelijim oblicima firentinske renesanse i to na osnovu djelomično modificiranog nacrta nekog od majstora iz Michelozzovog, "firentinsko-dubrovačkog" kruga. Postava prozora uslijedila je možda tek u sljedećem građevinskom razdoblju kada nastaje vijenac poviše njega. Otprilike u istom razdoblju krajem 60-tih Juraj Dalmatinac, kleše tondo s isposničkim likom sv. Jeronima u pustinji, smješten u luneti na sjevernom zidu kapele (njegov nastanak između 1465. i 1468. godine posredno datira grb šibenskog kneza Stefana Malipiera poviše njega). Pred sam kraj života prema nekom izgubljenom Donatellovom predlošku Juraj Dalmatinac započinje rad na reljefu Pologanja u grob. Reljef kojeg ne uspijeva dovršiti danas se nalazi uzidan u dvorištu Nove crkve, vjerojatno se trebao nalaziti na oltaru Sakramenta na južnom pregradnom zidu svetišta. III. "Nikolina katedrala" – treće razdoblje izgradnje (1475.-1507./1536.) Nakon smrti Jurja Dalmatinca nastupa kratak dvogodišnji prekid, a potom imenovanjem Nikole Ivanova iz Firence novim protomagistrom 1475. godine počinje treće i završno razdoblje gradnje. Premda se katedrala gradi još puna tri desetljeća nakon njegove smrti (do 1536.), ona je u cijelosti dovršena po njegovu projektu. Stoga čitavo to završno razdoblje gradnje predstavlja jedinstvenu, stilski i koncepcijski zaokruženu cjelinu. Odmah po dolasku u Šibenik (1475.) Nikola Firentinac počinje izrađivati projekt za dovršetak katedrale na osnovu kojeg odmah počinje s povezivanjem građevinskih cjelina i s presvođenjem svetišta te 1477. godine sklapa prvi desetogodišnji ugovor za vođenje gradilišta. Do početka osamdesetih godina Nikola podiže najistočnije dijelove prezbiterija - poviše zidova bočnih apsida postavlja snažni, all' antica koncipirani vijenac, kojega potom proteže uokolo čitave građevine. Odmah potom nad bočnim korskim kapelama podiže kratke bačvaste svodove sastavljene od dugačkih kamenih ploča slaganih na preklop, dok glavnu apsidu zaključuje s polukalotom i figurom Boga Oca pod kojom kleše grb mletačkog kneza Girolama Pesara (1476-1479). Od početka osamdesetih godina pa sve do kraja stoljeća Nikola radi na podizanju visokih krakova križišta, s time da kupolu nad križištem dovršava do 1499. godine. Dovršetkom kupole Firentinac prestaje obnašati dužnost protomagistra fabrike te u vlastitoj režiji sklapa ugovor za izradu kamenog namještaja u svetištu (korske klupe i pregradu prema glavnom brodu, košare propovjedaonica zapadnih stupova križišta te balustradu uokolo pjevališta i prezbiterija). U trenutku njegove smrti (1506.) osim kupole, podignuta su još prva dva traveja bačvastog svoda nad glavnim brodom, te paralelno s njima i četvrtbačvasti svodovi nad bočnim brodovima. Nakon Nikole Firentinca dužnost protomagistra obnašala su još dva arhitekta – Bartolomeo iz Mestra (od 1520.), a potom njegov sin Jakov (od 1527.). Do završetka građevinskih radova (1536.) oni su sagradili preostala četiri traveja glavnog i bočnih brodova, te podigli gornji, trolisno zaključeni dio zapadnog pročelja. Katedrala je posvećena 1555. godine. Već od sredine XVI. stoljeća na katedrali su rađeni brojni manji popravci, uglavnom vezani za stalne probleme s prodorom oborinske vode, a u drugoj polovici XIX. st. zalaganjem arhitekta Paola Bionija izvršena je temeljita i sveobuhvatna rekonstrukcija katedrale. Po dolasku u Šibenik Nikola Firentinac zatiče katedralu dovršenu do visine obodnih zidova svetišta i zidova bočnih brodova, ali međusobno neuskađenih i nepovezanih. Tijek gradnje te stilska i konstruktivna povezanost svih dijelova katedrale podignutih iznad jakog antikizirajućeg vijenca ukazuju da je u tome uspio te je katedrala u trećoj, završnoj fazi izgradnje bez naknadnih izmjena dovršena po njegovom jedinstvenom i cjelovitom projektu. U prve dvije godine rada na katedrali (1475.-1477.) Nikola izrađuje cjelovit projekt s kojim je trebao riješiti nekolicinu problema: kao prvo trebao je korigirati nepravilnu tlocrtnu strukturu zidova svetišta te ih visinski uskladiti s obodnim zidovima crkve sagrađenim još u prvoj fazi izgradnje, a nakon toga trebao je iznaći rješenje za oblikovanje njezina pokrova, te osmisliti križište s kupolom kao i oblik zapadnog pročelja. Zbog specifičnih prostorno-urbanističkih okolnosti Nikola te pojedine arhitektonsko-prostorne sklopove ne rješava kao izdvojene probleme nego ih rješava simultano. To znači u cjelini ukupnog lika katedrale i to prvenstveno s obzirom na tendenciju stvaranja jedinstvenog, formalno koherentnog djela. Pri tome je imao u vidu i izrazite simboličke vrijednosti koje njezin lik treba poprimiti u širem i užem prostoru grada. Udovoljavajući precizno definiranom ikonografskom programu, te specifičnim povijesno političkim okolnostima, u kojem su ionako čvrste veze s Venecijom dodatno osnažene najezdom otomanskih Turaka, u oltarskom prostoru, a potom i na krovovima križišta, Nikola pored lokalnih svetaca, sv. Mihovila – zaštitnika grada i sv. Jakova – zaštitnika biskupije postavlja i kip sv. Marka – zaštitnika Mletačke Republike. Naznačeni ikonografski program, vezan s idejom duhovne i fizičke zaštite, odnosno s opće kršćanskom temom Spasenja na zapadnom je pročelju trebala zaokruživati figura Krista Pobjednika. Na taj način, kontekstu suvremenih povijesnih zbivanja, kamenom oklopljena katedrala sv. Jakova u simboličkom vidu postaje isturenom tvrđavom katoličke Crkve, u tom trenutku na samom rubu ugroženog kršćanskog svijeta. Ratna psihoza i strah od uništenja tako vrijednog djela zasigurno su bili glavni razlozi koji su potaknuli Šibenčane da odustanu od klasičnog načina gradnje krovne konstrukcije katedrale, odnosno, preciznije rečeno, strah od trajno prisutnog požara prisilio ih je da pokrov katedrale izgrade isključivo od kamena bez upotrebe drveta. Modifikacijom Jurjeve montažne tehnike gradnje velikim kamenim blokovima i njezinim pretvaranjem u aktivnu, samonosivu konstrukciju sličnu gradnji drvetom Nikola je stvorio tehničke preduvjete za realizaciju takve ideje. S obzirom na od ranije poznatu i dobro uvriježenu praksu infiltracije i kontrole državnih interesa putem tijesnih veza s lokalnim crkvenim institucijama, te nadasve aktivnu ulogu koju je Venecija uz veliku pomoć lokalnog, mahom promletački nastrojenog – plemstva imala u upravljanju gradnjom katedrale, u Šibeniku se prihvaćanjem trolisno zaključenog pročelja, kao simbolički prepoznatljivog idioma s polukružnim zabatima razlistalog "coronamenta" duždeve crkve sv. Marka, jasno iskazuje pripadnost čitavog teritorija i grada Mletačkoj Republici. Do prihvata takve ideje najvjerojatnije je došlo zaslugom i na zagovor šibenskog humanista Ambroza Mihetića, koji takav simboličko-reprezentativan oblik prenosi sa ranije podignutog zapadnog pročelja crkve kamaldoljanjskog samostana San Michele in Isola (1468.- 1482). Upravo tijekom prve dvije godine Firentinčevog vođenja gradnje katedrale (1475.-1477.), u trenutku kada je već bilo podignuto pročelje mletačke crkve, šibenski plemić Ambroz Mihetić u istom samostanu predaje gramatiku. Na čvrste veze između ta dva pročelja ukazuju i neobično velike oblikovne srodnosti, odnosno podudarnosti u rješavanju pojedinih detalja. Kao nesumnjivo važna i značajna ličnost grada i biskupije, Ambrozu Mihetiću iskazana je čast da kao jedini laik među nekolicinom biskupa 1508. godine bude sahranjen u sjevernoj kapeli svetišta katedrale. Import gotovog rješenja trolisnog zaključka zapadnog pročelja i njegova aplikacija na bazilikalnu prostornu strukturu vjerojatno je potaknula formiranje zaobljenog pokrova nad čitavom crkvom i njegovo oblikovanje u vidu bačvastih i četvrtbačvstih svodova-krovova protegnutih nad glavnim i bočnim brodovima. trobrodnim tijela bazilike, Osim samih protomagistara - arhitekata šibenske stolnice – Bonina iz Milana, Francesca iz Venecije, Jurja iz Zadra i Nikole iz Firence – značajnu ulogu u definiranju estetske i simboličke razine postojećeg lika katedrale u Šibeniku imala je lokalna zajednica otjelovljena u likovima njezinih biskupa Bogdana Pulšića, Jurja Šižgorića, ali i njezina istaknutog humanista Ambroza Mihetića.

Katedrala sv. Jakova ; Bonino da Milano ; Juraj Dalmatinac ; Nikola Ivanov Firentinac ; srednjovijekovni proces građenja ; kameni bačvasti svodovi ; venecijansko trolisno pročelje

nije evidentirano