hrvatski

Hrvatski crkvenoslavenski prijevod tekstova sv. Tome Akvinskoga

U radu se opisuje jezik hrvatskoglagoljskoga prijevoda autorskih priloga sv. Tome Akvinskoga iz službe na blagdan Tijelova koju je on sastavio. Tekstovi službe obuhvaćaju posljednicu Hvali Sione koja je sačuvana u hrvatskoglagoljskim misalima te tri liturgijska himna – Vspoi jazik, Častnim prazdnikom, Glas izide ot višnih / Slovo višnjeje ishodećeje – i Slovo sv. Tome Akvinskoga u brevijarima. Usporednoj raščlambi prijevoda dodani su tekstovi službe s usporednim tekstovima latinskoga izvornika i kritičkim aparatom koji obuhvaća sve poznate hrvatskoglagoljske spomenike u kojima se služba sačuvala. Usporedna raščlamba brevijarskih službi pokazala je da postoje stariji i mlađi prijevodi triju himana i Slova. U odnosu na latinski izvornik stariji su prijevodi slobodniji i manje doslovni od mlađih kojima je vjernost predlošku sadržajno i strukturno mnogo veća. Starina prijevoda ne podrazumijeva uvijek i jezičnu konzervativnost, poglavito kada je riječ o morfologiji. Leksičke su pak inovacije, kao i sintaktičke po uzoru na latinski predložak, svojstvene mlađim prijevodima. Uz manja odstupanja slobodnije i starije prijevode uglavnom donose Vb2, Pad, Pm, Drag i Rom te u prvom dijelu na službu blagdana Metr i Vb3, dok su noviji i doslovniji prijevodi sačuvani u Mosk, Lab2, Vat5, Vat6, Metr i Vb3 u dijelu osmine blagdana te tiskani brevijari Kos, Bar i Broz. Posebnu (prijelaznu) skupinu čine N1, N2, Brib, Dab, Vat19 i Vat10, koji u cjelini imaju mlađi prijevod, ali mjestimice čuvaju dijelove starijega. Osobito se ističe Mavr koji je kao i Metr i Vb3 kombinirao i stariji i mlađi prijevod. Znakovito je da ovako očitovana razdioba umnogome odgovara stanju zatečenome nakon treće revizije hrvatskoglagoljskih kodeksa, u kojem je vidljiva razlika između glagoljaškoga sjevera i juga. Sjever se veže za starije prijevode, a jug za mlađe. Prijelazna je skupina koncentrirana na središnjem području Vinodola i Like. Dva različita stava prema latinskome predlošku nisu toliko očita u posljednici u misalima. Znatnije se od ostalih razlikuje jedino tekst u Kožičićevu misalu. Služba na Tijelovo potvrda je da se jezična revizija nije provodila samo na biblijskim tekstovima koje je trebalo uskladiti s Vulgatom, kako se obično ističe u literaturi, nego i na tekstovima nebiblijskih sadržaja koji su, iako prevedeni s latinskoga, zbog svojega slobodnijega prijevoda također ponovno usklađivani s latinskim tekstom misala i brevijara. Po najstarijim sačuvanim misalima i brevijarima (MVat4, BrVat5, BrPad, BrVb2) i njihovim jezičnim značajkama, kao i pisarskim pogreškama koje pokazuju da je do vremena njihova nastanka postojalo već nekoliko prijepisa, može se zaključiti da je Služba na Tijelovo Tome Akvinskoga bila prevedena na hrvatski crkvenoslavenski jezik ubrzo nakon što je napisana, već u 13. stoljeću.

hrvatski crkvenoslavenski jezik; hrvatskoglagoljski tekstovi; sv. Toma Akvinski; Tijelovo

nije evidentirano