hrvatski

Nakon Husserla - Aristotel i Kant

Pokret rehabilitacije praktičke filozofije sedamdesetih godina 20. stoljeća intelektualna je pobuna protiv znanstvenog univerzalizma. Pokret nipošto nije bio jedinstven. Jedni su rehabilitaciju praktičke filozofije tražili u reinterpretaciji Aristotelove etike i politike. Njima su u nas bili bliski Ante Pažanin i Danilo Pejović. Kantovu i Hegelovu univerzalnom racionalizmu suprotstavili su Aristotela koji je jasno razlikovao praksu, poezu i teoriju. Umjesto da se uhoda nova semantička paradigma u razumijevanju praktičkih odnosa, krenulo se natrag u “predznanstvenu” historiju praktičke filozofije, dakle prema Aristotelu. Drugi su tražili nove putove u skladu s Husserlovom, Heideggerovom i Wittgensteinovom semantičkom kritikom metafizičke tradicije, kako u njezinoj varijanti Kantove i Hegelove identitetne znanstvene filozofije tako i u verziji Aristotelova analognog logocentrizma. U cjelini, svi metodički uvjeti za takav pokret postojali su već u ranim djelima Edmunda Husserla. Husserl je autor semantičkog obrata zapadnjačke logocentričke metafizike kojom su “antikvirani” i Aristotel i Kant. Preko tumačenja Husserlove dijagnoze krize europskih znanosti i razumijevanja njegova prevladavanja neokantovskoga formalnog transcendentalizma autor nudi semantičko razumijevanje prakse i politike te pokazuje kako je sredstvima Husserlove fenomenologije moguće zasnovati praktičku filozofiju. Zaključuje kako je Husserlova fenomenologija danas neupitno mjerodavna i za prirodoznanstvena i za društvenoznanstvena istraživanja.

praktička filozofija; fenomenologija; semantika prakse; Husserl; Heidegger; Aristotel; Kant; Pažanin

Rad je objavljen kao prošireno izlaganje sa znanstvenog skupa.