hrvatski

Svjedočenja o Domovinskom ratu i izbjeglištvu: književnoteorijski i kulturnoantropološki aspekti

Dva su temeljna cilja ovoga rada. Prvi je usredotočen na teorijsko-metodološko razmatranje diskursa svjedočenja kao sastavnog dijela dokumentarnog, historiografskog, etnografskog i autobiografskog predstavljanja osobnih ratnih iskustava. Drugi se usmjeruje na interpretaciju tekstova pisanih svjedočenja objavljenih u Hrvatskoj u razdoblju od 1990.-1999. izdvajajući ona semantička i pragmatička obilježja koja omogućuju (a ponekad priječe) njihovo uvrštavanje u grupu dokumentarno-historiografskih izvora. Pritom se kao temeljni kriteriji analize izdvajaju referencijski status označenog sadržaja i uloga autodijegetskog pripovjedača (svjedoka) u rasponu od pasivnog prijenosnika (glasnogovornika) relevantnog iskustva zajednice do samostalnog i djelatnog govornog subjekta. Naglašavajući performativno-apelativnu dimenziju svjedočenja kao procesa oblikovanja "istine" kroz govor o stvarnosti i njegovu tendenciju na apelira na recipijenta i organizira svoju recepciju, autorica se odlučuje za termin svjedočenje a ne svjedočanstvo. Svjedočenje se promatra unutar pravanog, psihologijskog i historiografskog konteksta kako bi se pokazalo da ove institucionalne i diskurzivne prakse ne smatraju svjedoka pouzdanim izvorom znanja o prošlim događajima, te da status "povlaštene reprezentativnosti" iskazu očevica zapravo pridaju predstavnici ekspertnog znanja preobrazujući ga u (kazneno-pravni) dokaz ili povijesnu činjenicu. Kulturnoantropološki interes se očituje u ispitivanju sociokulturnih pretpostavki diskursa o ratu, načina posredovanja tuđih svjedočenja u svrhu potvrde vjerodostojnosti i koherentnosti "osobne" priče o ratu. On se nadaje kao nužan i za problematiziranje fenomena ratne svakodnevice na presjecištu političkog, ideološkog i socijalnog s obzirom na uočavanje temeljnih ideologema koji se pojavljuju u svjedočenjima: domoljublje, nacionalizam, otpor, ljudska prava, suživot, itd. U analizi svjedočenja i memoarskih tekstova sjećanja na Domovinski i Drugi svjetski rat, te sjećanja sudionika Križnog puta, ratnih zarobljenika, političkih zatočenika, te zatvorenika srpskih zatvora od 1991-1993. - koji nastoje biti "objektivno raspoloživi i subjektivno uvjerljivi" - interpretiraju se razlike i sličnosti u samopredstavljanju ratnog i zatočeničkog iskustva, posebice s obzirom na strategije izgradnje i destrukcije mita o časnom ratovanju (vojničkoj solidarnosti i žrtvovanju), te kulturne obrasce samovrednovanja koji pomažu preobrazbi kaotičnih, destruktivnih i nasilnih ratnih događaja u društveno i etički opravdane. Rad završava analizom osnovnih simboličkih praksi i semantičkih uporišta predstavljanja osobnog ženskog ratnog i prognaničkog iskustva u hrvatskom književnom i etnografskom diskursu devedesetih.

svjedočenje; svjedok; ratni memoari (muški nasuprot ženskih); Drugi svjetski rat u Hrvatskoj; Domovinski rat (1991.-1995.); sjećanja političkih zatvorenika (1945.-1990.)

nije evidentirano