hrvatski

Nadgrobni spomenici Hermana Bolléa i Obrtne škole na Mirogoju u Zagrebu

Od prvih trenutaka rada Hermana Bolléa za Hrvatsku zagrebačko gradsko Skupno groblje Mirogoj, utemeljeno 1876., postalo je neraskidivo vezano uz njegovu biografiju. Osim što je riječ o jednom od njegovih najranijih samostalnih radova, prve arkade s „paviljonom“, kako se u 19. stoljeću redovito nazivao dio arkada prekriven kupolom, završene 1879-80., prije potresa, koje su iz te katastrofe izašle gotovo neoštećene, bile su među glavnim dokazima Bolléovih zagovornika (ponajprije Ise Kršnjavoga) u solidnost rada ovog arhitekta. Potres je na još jedan način „pogodovao“ Bolléu – iz Zagreba se iselio najvažniji tadašnji hrvatski kipar Ivan Rendić, kojemu je bogatije građanstvo krajem 70-ih i početkom 80-ih godina 19. st. često povjeravalo izradu svojih nadgrobnih spomenika. Bollé i Rendić nisu bili konkurenti, no Rendićev će odlazak omogućiti Bolléu dominantan položaj na području projektiranja i izrade nadgrobnih spomenika, dodatno ojačan otvaranjem Obrtne škole 1882. godine na kojoj će se obrazovati relativno brojna, kvalitetna i jeftina klesarska radna snaga koja će Bolléove ideje realizirati. Otvaranjem najprije radionice pri restauraciji katedrale, a potom i spomenutim utemeljenjem Obrtne škole u Zagreb se, naime, doseljuje cijeli niz kvalitetnih klesarskih majstora koji će obrazovati novi klesarski pomladak. Za grobne spomenike ključno će biti ponajprije doseljavanje klesarâ Ignjata Franza, dugogodišnjeg profesora na Obrtnoj školi, koji se s Bolléom preselio 1879. iz Beča, gdje su obojica radili na projektima Friedricha Schmidta, te nešto kasnije Adolfa Baumgartena, koji je do 1882. radio na dovršavanju katedrale u Đakovu. Statut mirogojskog groblja samo je na osnovnoj razini propisivao investitorima i arhitektima oblikovno rješenje i veličinu grobnica. Tako su spomenici pod arkadama, gdje su grobnice imale status redovitih obiteljskih i prodavale se u trajno vlasništvo, morali biti postavljeni uza zid, pazilo se na estetiku u njihovom „poredanju“, a bilo je određeno da nisu smjeli biti teži od 160 kilograma. Reprezentativnost i veličina nadgrobnih spomenika ovisila je dakle ponajprije o materijalnim mogućnostima obitelji, odnosno pojedinca koji je grobnicu podizao, te o talentu, imaginaciji arhitekta, odnosno skulptora. Spomenici koje je Bollé radio za Mirogoj stoga se dosta razlikuju među sobom po primijenjenom oblikovnom rješenju, pa su podijeljeni u nekoliko tipoloških skupina: nadgrobni spomenici tipa oltarskog retabla, edikule, ploče-stele, stupovi/fijale/zatvoreni baldahini, križevi i obelisci. Iste su tipove koristili dakako i svi ostali arhitekti ne samo na Mirogoju već općenito na europskim grobljima 19. stoljeća i kasnije. Bollé se nadovezuje, naime, na iskustva koje je stekao radom u arhitektonskim ateljeima Heinricha Wiethasea u Kölnu i Friedricha Schmidta u Beču. Nema sumnje, nadalje, da je na njega općenito snažno utjecao život i rad u Beču, gdje je mogao vidjeti čitav niz nadgrobnih spomenika raznih arhitekata osobito nakon što je 1870-ih utemeljeno novo Centralno groblje na jugoistočnim obodima grada. Tip grobnih spomenika ustrojstva poput retabla oltara katoličkih crkava, najreprezentativniji je i relativno rijedak i u Bolléovom opusu i općenito na Mirogoju budući da si ga je mogao priuštiti samo najbogatiji sloj društva, najvećim dijelom politička, klerikalna i gospodarska elita. Na Mirogoju svi su nadgrobni spomenici ovoga tipa smješteni u arkadama i većina ih je riješena u neorenesansnom ili neobizantskom stilu. Ističu se grobnice obitelji Jurković i Borojević i Savitz Nossan te kanonika stolnog kaptola zagrebačkog . Među jednostavnijim tipom spomenika u obliku edikule, ističe se spomenik obitelji Weiss. Od spomenika tipa stupova ističe se pak grobnica grofice Sermage (1887), vjerojatno najreprezentativniji primjer historicističke sepulklarne arhitekture na Mirogoju. Najreprezentativnije realizacije spomenika tipa stela/ploča predstavljaju spomenici Danila Stankovića, obitelji Juričić i Radivojević. Na nadgrobnim spomenicima koje je radio pri kraju svoje karijere, neposredno pred početak Prvog svjetskog rata, već se okreće secesiji kao stilu (spomenici obitelji Frank i Juričić). Obitelji/pojedinci za koje je Bollé projektirao grobnice odreda su pripadale političkoj, gospodarskoj i klerikalnoj eliti tadašnjega Zagreba i Hrvatske pa su svjedočanstvo njegovoga položaja u društvu. Najveći broj grobnica podignut je u neorenesansnom stilu, katkada se javlja i neobizantski (za pravoslavce), neomaurski (za Židove), te neogotički stil.

Herman Bollé; Zagreb; Mirogoj; nadgrobni spomenici; historicizam; neogotika; neorenesansa; neobizant; Friedrich Schmidt; Hektor pl. Eckhel; Ignjat Franz; obitelj Jurković; obitelj Borojević; obitelj Weiss; Stolni kaptol; Ivan Vončina; Vjekoslava Sermage; Danilo Stanković; Livije Radivojević; Šimun Vinko Frank; Lavoslav Vukelić

nije evidentirano