hrvatski

Hrvatsko-bosanskohercegovačko razgraničenje od Triplex Confiniuma do ušća Une u Savu od 17. do 20. stoljeća (Razgraničenje Hrvatske s BiH u svjetlu kartografskog materijala i međunarodnih ugovora, s posebnim obzirom na razgraničenje ličkih, kordunaških i banijskih područja na hrvatskoj, te NW dijela Bosanske krajine na bosanskohercegovačkoj strani)

Geografsko poznavanje područja današnje Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine kao i cjelokupne unutrašnjosti europskog kontinenta, od starog do kraja srednjeg vijeka vrlo je površno i fragmentarno, a ono je prva pretpostavka za utvrđivanje njihova razgraničenja. Pomak nastaje početkom novog vijeka. U to vrijeme, nakon prvih tisaka "Geografije" Klaudija Ptolemeja iz 2. st. nakon Krista, uočavajući da je taj dio antičkog naslijeđa odviše star da bi se mogao adekvatno primijeniti na za to vrijeme savremenu geografsku realnost, prvo nastaju tzv. "Nove karte" (Ta-bulae nuove), koje će na zasadama ptolemejskih geografskih i kartografskih shvaćanja pokušati kartografski prikazati moderne geografske realije. Uskoro Gerhard Kremer, poznatiji kao Merca-tor, za potrebe prekoatlantske plovidbe do američkih istočnih obala ponovno otkrivenih tek pola stoljeća ranije, konstruira novu kartografsku projekciju polovicom 16. stoljeća (Mercatorova ci-lindrična projekcija), pa zajedno s Abrahamom Orteliusom postavlja niz novih standarda koji će, manje-više, biti aktualni i danas. Kako je u međuvremenu i prikupljanje geografskih podataka dobilo zavidni nivo, pojavljuje se niz kartografskih radova brojnih europskih kartografa. Na njima su prikazana Hrvatska i susjedna Bosna i Hercegovina. No, to nije niti približno realistična vizija jer se geografsku građu nije prikupljalo sustavno, ali je neusporedivo bolja od ranije ptolemejske. Takav napredak dijelom ubrzava prodor osmanske vojne sile na europski jugoistok. Nai-me, nastoji se, dok je to još moguće, prikupiti što obilnije geografske informacije, kako bi se na kartama, na kojima će kartografskom simbolikom biti predočeno, moglo prikazati koliko-toliko realno geopolitičko stanje. U to vrijeme geografske karte dobivaju još jedno bitno obilježje koje će se također očuvati do danas: tržišnu valorizaciju. Naime, one, budući da osobitom kartografs-kom simbolikom vizualno dočaravaju područje gdje se upravo vode ratovi, a uz to su se počele umjesto ranijeg ručnog umnažanja precrtavanjem, izdavati tiskom, pa su postale bitno jeftinije, postaju vrlo tražene po europskim gradovima. U tom smislu, u težnji da se zadovolji tržišna traž-nja, često donoseći tek nekoliko novih podataka, a nerijetko i plagirajući starije autore, gotovo iz godine u godinu, sve do sredine 17. stoljeća, pojavljuju se nebrojene geografske karte različitih kartografa koji su djelovali od Italije, preko Austrije, Francuske i Njemačke, do Nizozemske. Oseka osmanskih osvajanja početkom 17. stoljeća, uz istovremeno jačanje prekooceanskih istraživačkih (kolonizatorskih) putovanja, a s time i prijenos interesa europske kulturne i znanstvene javnosti na druge kontinente, te nedostatak stvarno novih geografskih podataka, veći dio ostatka 17. stoljeća obilježit će plagiranje ranijih kartografskih radova, uz nekoliko rijetkih izuzetaka novih karata. To se podjednako odnosi na Hrvatsku, BiH i njima susjedne zemlje, gdje se, zbog prisustva osmanske vlasti, nije moglo prikupljati svježu i kvalitetnu geografsku građu za potrebe znanstvenog rada europskih kartografa, s obzirom da su takva izviđanja područja pod osmanskom vlašću tada, ali i kasnije, redovito proglašavana obavještajnim opserviranjem terena za potrebe protivničkih strana (prvenstveno Austrijskoga Carstva i Mletačke Republike). Zato kartografija u tom razdoblju općenito stagnira. Stoga tadašnji kartografi, kad već nisu mogli imati sveže geografske informacije, uporište traže u starijem kartografskom materijalu. To je doba pojave prvih kritičkih historijskih sinteza kojima su kartografski dodaci, kao historijske karte, bili nužni da bi autori na njima vizualno prikazali situacije prije osmanskih osvajanja. Kvaliteta tog kartografskog materijala nije prevelika, ali je značajno da se pojavljuju, budući da su još u ono doba europskoj javnosti pokazivale da su se tu, na dijelu prostora Hrvatske i cjeline današnje BiH, u to vrijeme pod osmanskom vlašću, prije Osmanlija nalazile srednjovjekovne države (Hr-vatska, Bosna). Za BiH je to utoliko važno jer se iz srednjovjekovne Bosne kao jezgre buduće BiH, osmanskim osvajanjima, kroz proširenje tog nekadašnjeg kraljevskog bosanskog teritorija na račun prijašnjih hrvatskih i drugih okolnih područja, prvo formirao Bosanski sandžak, pa Bo-sanski pašaluk ili ejalet, to jest nova geopolitička realnost. Stvarni pomak u geografskom i kartografskom poznavanju današnjih Hrvatske i BiH nas-taje nakon Kandijskog rata između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva (1645.-1669.). Ta-da će u sastav područja pod mletačkom dominacijom ući Klis i Solin, pa će s tim u vezi biti izra-đene i prve pogranične karte s preciznim definiranjem granične crte između mletačkog i područja pod osmanskom vlašću. Međutim, rat od 1683. do 1699. između Austrije, Mletačke Republike i Osmanskog Carstva, donijet će još kvalitetniji kartografski materijal. Pretežno su to ratne karte i opsadni planovi, a djela su austrijskih vojnih kartografa. Slične njima su, premda nemjerljivo kvalitetnije, karte nastale nakon Karlovačkog mira 1699. i utvrđivanja razgraničenja onodobnog Bosanskog ejaleta, kao najzapadnijeg dijela Osmanskog Carstva, s Austrijskim Carstvom, te Mletačkom i Dubrovačkom Republikom. To je ujedno prvo pravo razgraničenje koje se kodificira međunarodnim ugovorom, a k tome, nakon obilaska terena, i nizom kartografskih radova iznimne kvalitete. U to vrijeme, nekad vrlo široko područje Bosanskog ejaleta, bitno se sužava. In-tervencijom Dubrovačke Republike ostaju tek dva izlaza na more: Klek-Neumski u Neretvan-skom kanalu i Sutorinski u Boki kotorskoj. Već tada Bosanski ejalet zauzima manje-više prostor kakav ima i sadašnja BiH. Izuzetak su "džep" kod Bosanskog Novog, Furjan kod Slunja i Imots-ki, koji će doći pod austrijsku vlast nakon Požarevačkog mira 1718., odnosno Drežnik kod Plit-vičkih jezera, te Lapac i Boričevac u Lici s njihovom okolicom, koji će ući u sastav Hrvatske, i u to doba pod vlašću Austrije, doći nakon Svištovskog mira 1791. godine. Dakako, granica na Sa-vi, utvrđena još Karlovačkim mirom 1699., zbog trenutne slabosti Osmanskog Carstva u drugom desetljeću 18. st., bit će pomjerena desetak kilometara južnije od te rijeke u dubinu teritorija BiH prema odredbama Požarevačkog mira 1718., no to će stanje trajati tek dvadesetak godina. Sava, naime, iznova, pa sve do danas, postaje sjeverna granica BiH već od Beogradskog mira 1739. godine. Sve te promjene, poput kartografiranja granice u doba Karlovačkog mira, registrirat će austrijski vojni kartografi. No, taj materijal, kao i brojne druge ratne karte, opsadni planovi, pla-novi utvrda, vedute i grafike, stoljećima će biti pod embargom vojno najstrože povjerljivog mate-rijala, pa neće biti dostupne tzv. civilnim kartografima. Većina modernih historičara kartografije, ne uočavajući tu posebnu kvalitetu tog materijala, često nepravedno odviše strogo cijeni tzv. ci-vilne kartografe od Rima do Amsterdama, koji su o svim tim mirovnim ugovorima i raznolikim vojnim poduhvatima prema područjima Hrvatske i BiH, imali vrlo površne, a često i proturječne informacije. Stoga se, uz ranije oficijelne geografske, pa historijske, sada pojavljuju i vojne karte kao posebna vrsta kartografskih izvora izvanredno važna za moderna povijesna istraživanja. Sami civilni kartografi ipak će vremenom prikupiti najbitnije podatke, no realitet njihovih spoznaja o stvarnim razgraničenjima bit će na niskom stupnju. To se mijenja tek od 19. stoljeća kad će doći do dodatnih podataka, premda će vojna kartografija Austrijskog Carstva nastaviti producirati nove vojne karte različitih vrsta i dalje nedostupne široj javnosti. Ipak, unatoč svemu tome, uz tadašnje proširenje Bosanskog ejaleta na Novopazarski sandžak, osobito nakon druge polovice 19. stoljeća, pojavljuju se geografske karte takve kvalitete da im i s današnjeg stajališta mogu uputiti tek minimalne primjedbe. One su izuzetno važne jer nam pokazuju iznimno bogat-stvo toponima, oronima, hidronima, hagionima i sličnog, od čega je dio do danas toliko izgubio na značenju da ga je moguće naći jedino na kartama krupnog mjerila (npr. 1 : 25.000). Značajno je konstatirati da BiH u to 19. stoljeće ulazi u s granicama kakve manje-više ima i danas, i to granicama koje su prvi put u međunarodnom ugovoru definirane 1699. nakon Karlovačkog mira. U tom smislu, uz spomenute manje izuzetke, te sitne korekcije u razdoblju 1945.-1947. pogranične crte u području Plješevice (pojas oko Bihaća), kod Duvna i Imotskog, zatim kroz ukidanje bosansko-hercegovačkog izlaza na more kod Sutorine uz proširenje BiH na dio crnogorskog područja nešto sjevernije od tog lokaliteta, odnosno korekcije uz vodotok Drine prvih desetljeća 19. st., Bosnu i Hercegovinu i u europskim okvirima legitimiraju kao državu s jednim od najstarijih sustava granica prema vlastitim susjedima, ponajprije Hrvatskoj. Pritom je iznimno važno da su sva ta razgraničenja nastala kao rezultat bi- i multilateralnih međunarodnih ugovora, tj. jedinih pravnih akata, koje je i onda i danas priznavao kulturni svijet. Unutar svih navedenih relacija, u priopćenju se daju opširnije elaboracije rezultata dosa-dašnjih istraživanja koji ovaj znanstveni problem legitimiraju u bitno novom svjetlu u odnosu na ranija znanja povijesne znanosti, uz posebnu pozornost usmjerenu na austrijsko-osmansko, pre-ciznije hrvatsko-bosansko¬her¬ce¬go¬vač¬ko, razgraničenje od Triplex continiuma do ušća Une u Sa-vu. Pritom se kao temeljni povijesni izvori koriste kartografski materijal te ugovori o razgraniče-nju.

Hrvatska; Bosna i Hercegovina; Austrijsko carstvo; Osmansko carstvo; razgraničenje; Triplex Confinium - ušće Une u Savu; 17.-20. stoljeće; kartografski materijal

nije evidentirano