hrvatski

Hrvatske umjetničke bajke i legende nakon 1910. g.

Rad istražuje porast zanimanja za osamostaljivanje hrvatske umjetničke bajke i legende kao oblika, koji se nakon 1910. g. pojavljuju podjednako u samostalnim izdanjima i uklopljeni u zbirke novela i pripovijedaka. Bajka i legenda bile su trajno prisutne u hrvatskoj književnosti, no o njima se do početka XX. st. rjeđe pisalo kao o samostalnim formama: uglavnom su bile uklopljene u nadređeni okvir "narodne priče". Na primjeru Legende o Amisu i Amilu Branimira Livadića (1913.) određen je odnos koji fantastika uspostavlja prema sve dominantnijem zanimanju književnosti za povijesnu i političku stvarnost. U obzir je uzeta reakcija politički i angažirano intonirane književne kritike na pojavu novih iskaza religioznosti i vjerovanja u izravnu i simboličku vrijednost čudesnoga, od Vladimira Nazora, Ivane Brlić-Mažuranić, Branimira Livadića, Jagode Truhelka, Josipa Cvrtile itd., koji se opiru nastojanjima onodobnih suvremenika avangardnoga izričaja.

hrvatska umjetnička bajka; legenda; Branimir Livadić; Legenda o Amisu i Amilu

nije evidentirano