hrvatski

Petrićeva misao od etike do prirodne filozofije: Uz temu

Frane Petrić pisao je od prve godine studija filozofije na padovanskom sveučilištu pa gotovo do posljednjeg daha. Većinu je svojih djela objavio bez oklijevanja, ali, nažalost, neke važne rukopise nije dospio objaviti. Ogledao se u mnogim žanrovima: u mladenačkom razdoblju najčešće u dijalogu, ali i u raspravi, posveti, komentaru stihova ; djelujući na katedri platonovske filozofije u Ferrari u sustavnoj prosudbi Aristotelove filozofije, predmetnom kazalu, hidrotehničkoj ekspertizi, priređivanju renesansnih rukopisa za tisak, geometrijskom udžbeniku, prijevodu i izdanju novoplatonovskih vrela, komentaru klasičkih vojnih djela, polemici, uvodniku, izdanju djela iz kaldejske, egipatske i grčke starine ; kroz kratko rimsko razdoblje u komparativnoj raščlambi vojne vještine, obrambenim spisima pred rimskom Kongregacijom Indeksa i u supstancijalnoj preradbi tiskane rasprave ; autobiografske fragmente ugradio je u pisma i tiskane radove ; okušao se i u stihovima - u epu i sonetu na talijanskom a u epigramu na latinskom jeziku. Što je najvažnije, u posljednjem desetljeću ferrarske profesure Petrić je glavninu svojih napora usmjerio na dva sustavna filozofska projekta kojima je uspio objaviti samo početne sveske: Della poetica i Nova de universis philosophia. Ne samo da je taj hrvatski renesansni polihistor ostavio pozamašnu biblioteku svojih tiskanih radova a uz nju rukopise rasute po raznim arhivima, on je nepresušnom strašću pisanja do stanovite mjere dokumentirao razvoj svoje misli: od snažnih utjecaja različitih filozofskih tradicija i ocjene aristotelovske baštine do izvornih uvida u poetici, metafizici i prirodnoj filozofiji. I danas proučavatelji renesansne epohe stoje pred evolucijom Petrićevih zamisli kao pred velikim i trajnim istraživačkim zadatkom. Osam radova, koji su prispjeli u uredništvo Filozofskih istraživanja, prvotno su izlagani na Sedmom međunarodnom filozofskom simpoziju ťDani Frane PetrišaŤ, održanom u Cresu od 30. kolovoza do 4. rujna 1998. u organizaciji Hrvatskog filozofskog društva, i to na sjednicama koje su 3. i 4. rujna bile posvećene Petriću. Tema im je odredila poredak. Da bi upozorili na povijesni razvoj Petrićeva mišljenja, članci su poredani upravo u onom slijedu u kojem se sâm veliki Cresanin pozabavio pojedinim temama: od mladenačkog djelca o časti, kojemu je posvetu potpisao 4. svibnja 1552. u Padovi, do predmetnog kazala za Pancosmiju, posljednji tiskani svezak Petrićeve 'nove filozofije' u izdanju iz g. 1591. Taj je tematski raspon odredio i naslov ove tematske cjeline: ťPetrićeva misao od etike do prirodne filozofijeŤ. Petrićevi filozofski počeci u sveučilišnoj Padovi urodili su g. 1553. izdanjem koje objedinjuje četiri raznorodna djela. Među njima je Il Barignano, dijalog o časti, najmanje proučavana sastavnica Petrićeva tiskanog prvijenca. Prvi Petrićev dijalog ovdje proučava Mladen Živković, i to najprije iz perspektive Petrićeve filozofske potrage za vlastitom definicijom časti, da bi zatim, na temelju Petrićeva razlikovanja čast - glas - slava - pohvala - poštovanje, prosudio njegovo značenje u europskom i hrvatskom renesansnom kontekstu. U ciparskom razdoblju (1561-1568) Petrić je, uz gospodarske i hidrotehničke obveze, prikupljao grčke rukopise - prijepisom ili otkupom. Tako je nastala vrijedna rukopisna zbirka, za koju Vesna Cvjetković Kurelec nudi novu kulturološku stratifikaciju: novoplatonovci, kršćanski kontroverzisti, bizantski učenjaci, prvi novogrčki književnici, grčki humanisti na Zapadu. Iz te perspektive biva uočljivo da su najslabije istraženi izvor Petrićeve filozofije bizantski učenjaci, naročito Mihael Psel. Odlučivši se u Discussiones peripateticae (1581) za sustavnu prosudbu Aristotelove filozofije, Petrić je prirodnoj filozofiji namijenio ključnu ulogu. Iz te je Petrićeve filozofske riznice Mihaela Girardi Karšulin za polazište svog istraživanja odabrala filozofovu slutnju da bi počela prirodnin_ mogla biti slična. Kad je ustanovila da takvu zamisao Petrić kasnije nije razradio, prihvatila se doumljivanja u kojem je smislu Petrić u svojoj filozofiji ipak progovorio o sličnim počelima prirodnin_. Kad je u osamdesetim godinama 16. stoljeća pisao svoju 'novu filozofiju', Petrić je Panarchiji, svom nauku o počelu, prišao 'sa zakašnjenjem', jer je već prije toga zauzeo stajališta o prostoru i svjetlu kao počelima tijel_. Premda je Panarchia u Petrićevu nacrtu iz 1590. nazvana Pantheia, u tiskanom je izdanju samo njezin središnji dio posvećen naravnom bogoslovlju i time postao susretištem filozofije i kršćanstva. Već te dvije Petrićeve odluke upućuju da bi u tom osjetljivom predmetu bilo vrijedno sustavno proučiti Petrićev odnos prema izvorima. Takvo je istraživanje poduzeo Davor Balić. Neki od njegovih nalaza petrićologe neće ostaviti ravnodušnima, a ovdje ih ističem tri: Petrić se u Panarchiji najčešće pozivao na Aristotela, a da pritom nije bio isključivi kritičar njegove filozofije ; s jednakom se čestotom pozivao na apostola Pavla i Platona ; iz popisa izvora izronilo je ime samo jednog Petrićeva suvremenika Gabriela Buratellija. Što se događa kad je predmet filozofskog umovanja ujedno i predmet kršćanskog nauka, propitivala je Erna Banić-Pajnić upravo na uzorku Petrićeve Panarchije, istražujući motive i implikacije Petrićeva projekta 'nove filozofije' kao 'pobožne filozofije', utemeljene na samom razumu. Premda je g. 1586. Petrić svoj nauk o prostoru doživljavao kao ťpočetak svoje filozofijeŤ, Pancosmia je g. 1591. u prvom izdanju Nove sveopće filozofije objavljena kao njezin posljednji, četvrti svezak. Petrić je u Pancosmiji sustavno izložio svoju prirodnu filozofiju, kojom se u ovoj tematskoj cjelini bave tri autora. Zaokupljen pitanjem što Petrićeva prirodna filozofija znači u povijesti znanosti, Vladimir Paar ponudio je dva pristupa. U prvom pristupu, koji je metodološkog značaja, on popisuje teme, uz koje bi trebalo razbistriti je li Petrić polučio znanstvene doprinose i odjek, koji ga svrstavaju među velikane u prirodnim znanostima, a ključnom temom smatra Petrićev odnos prema Platonovu aksiomu o gibanju planeta. Drugi pristup vodi prema pojedinačnim, a neistraženim temama, u ovom slučaju - Petrićevim stavovima o postojanju praznog prostora, uključujući i njegove zamišljene pokuse kojima bi se vacuum umjetno proizvodio. Oba se Paarova pristupa zalažu za novu ocjenu Petrićeve prirodne filozofije - i po vrijednosti u doba nastanka i po europskom odjeku. Nakon što je proučila kako je Edward Casey u svojoj knjizi The Fate of Place (1997) prikazao Petrićev doprinos filozofskoj povijesti mjesta, Estella Petrić nastoji upotpuniti spoznaje o Petrićevu razumijevanju prostora i mjesta. U tu je svrhu odabrala teme koje Casey, nažalost, nije razmatrao: iz Pancosmije teme o središtu svijeta, razlikovanju rotacije i revolucije i o ukidanju zvjezdanih sfera, a iz Panarchije temu u Božjem mjestu. Njezine raščlambe zorno pokazuju kako je opasno ako povjesničar filozofije o Petrićevu gledištu zaključuje isključivo na temelju jedne Petrićeve 'knjige', pa bila to i prva knjiga Pancosmije! Izdanje Petrićeve 'nove filozofije' iz 1591. u svojoj je devetoj folijaciji sadržavalo i ťIndex PancosmiaeŤ, predmetno kazalo, koje u 107 natuknica opisuje 97 nazivaka Petrićeve prirodne filozofije. Ono je prikladno za poredbena istraživanja, kako ona unutar samog Petrićeva djela, tako i ona u kojima se Petrićevo kazalo mjeri sa srodnim rječnicima koji potječu od prevoditelja i tumačitelja Petrićeve filozofije. U članku koji zaključuje tematsku cjelinu o Frani Petriću ja sam za usporedbu odabrao: Petrićev ťIndex in Panaugiam, et PanarchiamŤ, ťRječnik nazivakaŤ Tomislava Ladana i ťRječnik temeljnih pojmova Petrićeve prirodne filozofijeŤ Ljerke Schiffler. Osobito nam usporedba dvaju predmetnih kazala pomaže upoznati Petrića kao pisca koji pronicljivo želi upozoriti na domete svog upravo tiskanog djela, kao pisca koji ne propušta zadnju priliku da premisli upravo dovršeni tekst. Promotreni u cjelini, ovdje tiskani članci upozoravaju na dva plodna žarišta suvremene petrićologije. Prvo se žarište može prepoznati kao kritičko proučavanje recepcije Petrićeve filozofije. Ono može poprimiti tri lika: ili je recepcija jasno potvrđena izvorima a nije još istražena, ili se sluti s neizvjesnim ishodom pa u nedostatku dokaza o tomu treba šutjeti, ili je neočekivano izostala pa treba ustanoviti zašto se to dogodilo. Evo nekoliko takvih pitanja! Je li Montaigne čitao Petrićev dijalog o časti - to pitanje neizravno otvara usporedba njihovih stajališta o časti u Živkovićevu članku. Tema prostora potiče Paara na niz pitanja upravo o recepciji Petrićeva nauka: Zar ne treba napokon razgraničiti kako je Telesio razumijevao prostor, a što je nakon njega samostalno uvidio Petrić? Koji put u razumijevanju prostora vodi od Petrića do Newtona? Kako ustanoviti je li Gassendi bio posrednik između Petrića i Boškovića? Pitanja o odjeku Petrićeve filozofije valja postaviti i uz recentna istraživanja Petrićevih gledišta. Primjerice, prvo pitanje s kojim se Estella Petrić suočila čitajući Caseyevu knjigu glasi: Zašto je Casey čitao samo prvu knjigu Pancosmije kad je htio prikazati Petrićeve stavove o prostoru i mjestu? Drugo žarište, aktualno i nakon višestoljetne tradicije prikazivanja i tumačenja Petrićeva djela, tvore, koliko god to može čuditi, istraživanja koja kritički ispituju infrastrukturu tiskanih i rukopisnih tekstova. Spone između Petrićeve zbirke grčkih rukopisa i njegovih autorskih radova tek čekaju istraživače, upozorava Vesna Cvjetković Kurelec. Davor Balić svom članku pridodaje priloge o izvorima Petrićeve Panarchije, o čestoti Petrićeva pozivanja na izvore, objavljujući i popis 35 izvora na koje se Petrić pozvao u Panarchiji, a da nisu uvršteni u tiskano kazalo pisaca na kraju Nove sveopće filozofije. I ja se, proučavajući kazalo Pancosmije, nužno bavim infrastrukturom Petrićeva projekta o 'novoj filozofiji': bibliografski opis, povijest teksta, terminologija. Upozoravam i na dva ključna nedostatka zagrebačkog pretiska Nove sveopće filozofije: u izdanju su izostavljeni ťTabella errorumŤ i tri predmetna kazala koja se odnose na Petrićev tekst. Poduzetim je istraživanjima, uvjeren sam, učinjeno nekoliko novih koraka na mukotrpnom putu prema kritičkom izdanju Petrićeva glavnog djela Nova de universis philosophia. A da je takvo izdanje nezaobilazni zadatak petrićologije, istaknuo je Kristeller kad je još g. 1964. predavao o Petriću na američkom sveučilištu Stanford: ťKako pomna usporedba između ranijih spisa, rukopisa i izdanja g. 1591. i g. 1593. nikad nije bla napravljena, kritičko izdanje koje bi razjasnilo tekstualnu i filozofsku evoluciju djela bilo bi krajnje poželjno.Ť

Frane Petrić; književna vrsta; recepcija; nazivlje; etika; prirodna filozofija; Panarchia

nije evidentirano