hrvatski

Polihistor Bajamonti

Giulio Bajamonti (Split, 1744-1800) bio je nesumnjivo jedan od najobrazovanijih, najsvestranijih i najplodnijih stvaralaca u Dalmaciji (i svoj Hrvatskoj). Bio je član više učenih društava po Dalmaciji i Italiji, utemeljitelj i najaktivniji član Splitskog ekonomskog društva. Služio je kao liječnik u Splitu, Kotoru, odnosno Hvaru, ali bio je i književnik (strastven polemičar, esejist, komediograf, pjesnik), lingvist (ponajprije anglist, autor rukopisnog udžbenika engleskoga), prevoditelj (s latinskoga grčkoga, francuskoga, odnosno engleskoga, npr. Ovidija, Racinea, Rousseaua itd.), bibliograf, enciklopedist (nedovršen enciklopedijski rječnik), etnograf, povjesničar (nedovršena povijest Splita), arheolog, ekonomist, agronom, kemičar, orguljaš, skladatelj, zborovođa, pjevač, glazbeni teoretičar, etnomuzikolog. Na svakom od tih polja ostavio je djela. Kao pretklasični skladatelj bio je pod utjecajem Pergolesija, pa Mozarta i Glucka, te napuljske i mannheimske škole. S više od 200 skladbi najplodniji je skladatelj svog doba u Dalmaciji i svim hrvatskim zemljama. Skladao je pretežno crkvenu glazbu (bio je katedralni orguljaš u Hvaru i Splitu), među njom i prvi naš oratorij Prijenos sv. Dujma (La traslazione di S. Doimo 1770). Smrt mu je prekinula rad na dvjema operama po vlastitim libretima. Kontratenor, nježan, često se sučeljavao s nerazumijevanjem u splitskoj sredini, s otvorenom mržnjom dijela Crkve. Bio je demokrat, naprednjak, ali ni revolucionar ni frankofil, bio je pod utjecajem Voltairea, a još više Vica. Dvostruki uvid – u evropsku prosvjetiteljsku teoriju i u praksu balkanske unutrašnjosti koju i Bajamonti naziva morlačkom – urodio je njegovim esejom o Homerovu morlaštvu (Il morlacchismo d'Omero, 1797), nevelikim po opsegu, koji ipak sintetizira osnovne socijalne, filozofske i estetske nazore svoga autora – a svjedoči i o vrsnome stilu njegova pisanja na talijanskome, tada jedinom živom jeziku na kojemu je bilo moguće obrazovanje Dalmatinaca. Hrvatski je zvao „našim jezikom“ (ipak nije zasvjedočeno, ni autografom ni na drugi način, da se pisao i kao „Julije“, nego je to naknadna kroatizacija hrvatskih autora). U raspravi koja je znatno prethodila standardizaciji hrvatskog jezika preferirao je dubrovačku štokavštinu.

Giulio Bajamonti, Dalmacija

nije evidentirano