hrvatski

Anica Bošković

Ova monografija govori o životu i djelu prve hrvatske književnice Anice Bošković (1714-1804), prvoj ženi u Hrvata koja je objavila vlastito književno ostvarenje (Razgovor pastirski 1758. godine i pjesme posvećene Srcu Isusovu u Matijaševićevoj knjizi 1783. godine, u Veneciji). Iza Anice Bošković stoji neveliki književni opus: jedna kraća pastirska igra u dijaloškim stihovima, nekoliko kratkih i duljih osmeračkih pjesama religiozna sadržaja posvećenih malom Isusu, Srcu Isusovu i isusovačkom svecu Alojziju Gonzagi, lamentacija u tradiciji starijih hrvatskih plačeva pred slikom razapetog Krista, dvije duge pjesme koje je posvetila članovima svoje obitelji: majci u povodu navršenih sto godina života i bratu Ruđeru kojeg naziva zvjezdoslovom, te nekoliko prigodnih pjesama posvećenih najvećim dijelom prijateljima obitelji. Ovom pjesničkom dijelu pridružuje se još sačuvana korespondencija s bratom Ruđerom, pisma obilježena literarnošću i književnom sviješću autorice. Osim što su izvor informacija vezanih za biografiju Anice Bošković i članove njezine obitelji, ona su dobra esejistička literatura u kojoj je ova književnica 18. stoljeća prikazala sliku svoga vremena, te izložila svoje stavove duhovito, dojmljivo, estetski relevantno i sažeto. U vrijeme kad Anica Bošković ulazi u zrelo razdoblje života, u Dubrovniku se osjećala izuzetna moć isusovaca. Oni su prisutni u svim vidovima društvenog života. Jezuitski kolegij preuzeo je odgoj mladeži, pripravljao ih da budu vješti latinskoj riječi i latinskom peru. Nije se, međutim, na taj način smanjilo zanimanje za hrvatski jezik, štoviše, upravo se više nego ikad ranije radi na proučavanju i njegovanju hrvatskog jezika. U 18. stoljeću nastaju i mnogi prijepisi starijih hrvatskih pisaca, Dubrovčana. Javlja se zanimanje za književnost pisanu hrvatskim jezikom, čak i kod pisaca koji su svoj književni opus zaključili kao latinski pisci. Tek pri kraju stoljeća, točnije 1783. godine, otvorila se prva tiskara, pa su se tako književna djela domaćih autora u Dubrovniku, i u 18. stoljeću kao i u prethodnima, širila poglavito prepisivanjem. Anica Bošković identificira se s jezuitstvom, naglašavajući mu svoju privrženost. Svjesna je zadataka koje je pred sebe postavio isusovački red i osjeća ih kao dio svoga bića. Propast Družbe Isusove izaziva u njoj neizrecivu tugu i razočaranje. Doživljava s velikim bolom sva poniženja koja su slijedila za donedavne pripadnike isusovačkog reda. Kako bi dala oduška svome bolu, o tome progovara u pismima bratu Ruđeru, kao i u stihovima. Njezini stihovi izražavaju teološku koncepciju karakterističnu za isusovačku pobožnost. Stoga je, premda je žena, doživljavamo kao jezuitskog pisca. Prirodno nadarena spisateljski, ali i slikarski, početnu je naobrazbu stekla u samostanu sv. Katarine. No, Anica je učila i uz svoju stariju braću, ponajviše uz tri godine starijeg talentiranog Ruđera, koji joj je u svemu bio najveći uzor. Na njezinu pobožnost i razvijen duhovni život, uz kućni odgoj u kojem je dominirala religiozna i razborita majka, od osobitog značaja bili su znameniti propovjednici. Osim klasičnih pisaca, Anici Bošković omiljeno je domaće štivo Kašićevo u kojem se pisac izravno i prisno obraćao hrvatskim jezikom ženskom čitateljstvu, s poukom, savjetom, okrepom. Bartol Kašić ostavio je duboke tragove na pjesničkom djelu, ali i u životnim stavovima Anice Bošković. Uočljivi su u djelu Anice Bošković i tragovi Gundulićeve religiozne poezije, kao i one Ivana Bunića Vučića, velikih dubrovačkih pjesnika 17. stoljeća u hrvatskoj književnosti. Iako stoljeće prosvijećenosti, 18. stoljeće još uvijek nije sklono naobraženosti žena. Ipak, Dubrovkinje i dubrovačka ženska mladež svojom su duhovnom usmjerenošću, čitanjem pobožnih djela, širile kulturne obzore i naobrazbu. Zanimljivo je da je u toj maloj kulturnoj sredini djelovalo nekoliko žena književnih stvaralaca. U vrijeme u kojem u francuskoj cvjeta erotska književnost, a u slobodnom prikazivanju senzualnosti očituju se francuski ilustratori, graveri i slikari, što na koncu rezultira cijelom teorijom i praktičnom lekcijom iz najpretjeranijeg i najokrutnijeg razvrata filozofa Françoisa de Sada, u Dubrovniku pobožne pjesnikinje prevode i pišu stihove i na biblijskim predlošcima stvaraju spjevove koje smještaju u atmosferu dubrovačkog građanskog života, uplećući u svoje stihove pouke i religiozne sentencije. Jedna je od njih Anica Bošković koja se obratila ženskoj mladeži ponudivši im toplu stihovanu priču svojim Razgovorom pastirskim. Vjerskomoralni sadržaj ovog djela dopunila je vlastitim opažanjima i osobnim iskustvom, naglašavajući prije svega moralnu i religioznu intonaciju koja joj je bila sadržaj i svrha. Anica Bošković prva je etablirana književnica u hrvatskoj književnosti koja je veći dio svoje poezije posvetila Djetetu, u kojemu ova pjesnikinja odmah vidi i budućeg Spasitelja. Pjesnikinju privlači dječji svijet, jer je to prostor nedužnosti i čistoće, pa je stoga to svijet mira i sreće. Anica Bošković, međutim, govori i o ranjivosti toga svijeta. Najpogodniji joj se za tu umjetničku svrhu učinio pastoralni pristup, jer ju je prema njemu vodila hrvatska književna tradicija. Psihološki korijeni pastorale u dvostrukoj su čežnji za nedužnošću i za srećom. Stoga pastiri i pastirice, bez obzira na činjenicu što nisu mučenici u kršćanskom smislu, jesu svjedoci kršćanstva. U Aničinoj stihovanoj priči, već u najavi Kristova rođenja, On se pojavljuje kao ideal savršenosti, Spasitelj i Otkupitelj. Uskrsnuće daje pravi smisao svemu što mu prethodi, a to je, među ostalim, i porođenje Gospodinovo. Sama ideja o Kristu nosi sugestivnu pastirsku privlačnost ; motivi Dobrog Pastira, kao i Jaganjca Božjeg nose pastoralne elemente sami po sebi, kao uostalom i neki drugi starozavjetni i novozavjetni biblijski motivi. Pastirske elemente u Razgovoru čine prije svega pastiri, kao stanovnici priprostog i pučkog ambijenta, koje Anica Bošković, poput drugih starijih hrvatskih pisaca, vidi kao domaći svijet. S pastirskim životom povezana je ideja mira. Zato pjesnikinja govori o miru koji ljudska duša pronalazi predajući se Bogu. To je mir u kojemu se uživaju nebo i zemlja, zora i sumrak, izvor, livada i šuma. To je bijeg u prirodu i samoću u kojoj je samo i moguća kontemplacija. Posvemašnjim umrtvljenjem tijela Anica Bošković želi podignuti duh do granica spoznaje božanskog. Stoga prihvaća nauk o trapljenju, jedan od oblika baroknog preziranja tijela. Iskustvo molitve ima središnje mjesto u Aničinu duhovnom biću, poprimajući dimenziju mistike. Molitva je priprava za viziju, koja je temelj baroknoga doživljaja. Iz stanja ekstaze pjesnikinja se budi s novom nadom, sa životnim optimizmom i radošću. Koristeći svoje meditativne sposobnosti, Anica brižljivo obrađuje religioznu temu koju je zacrtala. Na taj način Razgovor pastirski moguće je doživjeti kao molitvu, djelatnu i poticajnu, koja podupire duševnost, pomaže sabranost, potiče čežnju za Bogom, opirući se moćnim utjecajima izvanjskoga svijeta, a Anicu kao značajnog religioznog pisca, koja je u ovu vrstu književnosti uvela neke nove teme (primjerice, motiv Srca Isusova kao metaforu milosrdnosti). Slijedeći hrvatsku književnu tradiciju, Anica Bošković je sastavila predgovor svojoj Božićnoj pastorali Razgovor pastirski vrhu porođenja Gospodinova, u kojem je, uz duboko poštovanje, iskazala dirljiva i nježna čuvstva prema dvojici starije braće kojima je svoje djelo posvetila. U njemu je otkrila poticaje, sadržaj i poruku svog pjesničkog djela, cjeloviti krug svoga zanimanja, svoje spoznaje, odnose prema bitnim sadržajima života, svoje principe, nakon što je prethodno utvrdila vlastitu nedostojnost za obavljanje posla koji je već bila privela kraju. Pokazala je da književni dar smatra osobitom milošću, pa je stoga nastojala, koliko je to bilo u njezinim mogućnostima, ne iznevjeriti povjerenje koje joj je tom milošću dano. Književnu zadaću koju je odlučila ispuniti nije doživjela kao težak i kompliciran posao, već ga drži dokolicom, ugodnim predahom, “ za odahnut malo od inijeh truda” , izvrsnim načinom da prevlada “ svjetove ispraznosti.” Anica je svjesna svog pjesničkog digniteta. Ona se pokazuje u činu kreacije, s punim saznanjem o tome što znači pjesnička riječ. Aničin aspekt kao pisca nije, međutim, dominantno poetički, već je i retorički, neprestano iznova upućujući svoje čitateljstvo na temeljne vjersko-moralne, a mogli bismo reći i prosvjetiteljske odrednice svoje spisateljske zadaće. Anica Bošković jasno iskazuje svoje mišljenje i o tome da nema jezika bez književnosti, kao što ne postoji ni književnost bez jezika. Ona je jedan od prvih pisaca 18. stoljeća koja govori o potrebi pisanja na hrvatskom jeziku i koja se osjeća ponosnom što to i čini. Osviješteni latinski pisci Đuro Ferić, Bernard Zamagna i Marko Bruerević u tome slijede Anicu Bošković. Tankoćutno ona osjeća ljepotu i ritam jezika i o tome i govori. Pjesnički poticaj u njoj vrlo je jak, pa se okušala i kao prevoditeljica poezije. Taj stvaralački posao privlačio ju je gotovo koliko i stvaranje vlastitih stihova. Razgovor pastirski slijedi hrvatsku pastirsku tradiciju. Imena protagonista potječu iz biljnog svijeta domaće flore, čija metaforika sadrži temeljne ljudske vrline koje ih obilježavaju: Ljubicu - skromnost i ljepota, Tratorku - jednostavnost livadskoga cvijeta, a Lovorka dostojanstvo starosti i čestitosti. Psihološka stabilnost prisutna je naglašeno u sva tri Aničina lika. Uz duboku vjeru i iskrenu pobožnost, u njima je i snažna svijest o tome što je dobro, jer samo to nije grijeh. Svijet mladosti koji pruža Razgovor promatran je, međutim, iz perspektive odraslog čovjeka. Zato je teško doživjeti Ljubicu i Tratorku kao djevojke. Isto tako, Aničin pogled na ruralni život nastao je iz perspektive građanskog života, koji ne samo što ne poznaje grubosti pastirskoga života, već ih ni ne sluti. U tome se, međutim, Anica Bošković ne razlikuje od drugih pisaca božićne pastorale 18. stoljeća u Dubrovniku. Kompoziciju Aničina spjeva karakterizira rokokovski odnos prema centralnoj radnji - rođenju Krista, koja tako postaje epizodna značenja. Njezino je pjesničko djelo dobrim dijelom sastavljeno od minijaturnih, epigramski kratkih kompozicija i onda kad čine dulje pjesme. Razgovor pastirski funkcionira na taj način kao vijenac pjesmica i vinjeta koje kazuju Ljubica, Tratorka i Lovorko o duševnom miru, čednosti, ljepoti i kreposti, poniznosti ljudskoj i veličini Božjoj itd., da bi tek u posljednjem dijelu govorio o naslovnom događaju - Isusovu rođenju. To su već davno uočili antologičari, pa su se dijelovi Aničina spjeva u obliku zasebnih pjesmica našli u raznim antologijama, od Šenoe do suvremenih antologijskih odabira hrvatske poezije. Razgovor pastirski vrhu porođenja Gospodinova literarno je formiran baroknim doživljajem. Ovdje se javlja uz vanjski svijet i svijet onoga što se događa u Aničinoj duši. Zato se pjesnikinja služi alegorijom. Iako jednostavna u izrazu, poezija Anice Bošković sadrži i druge stilske figure koje su reprezentativne za barokne tekstove, prije svega antitezu, apostrofu, metaforu, ponavljanje i nabrajanje. Antitezu koristi tamo gdje postoji stvarna suprotnost u činjenicama, kao prirodni kontrast u primjerima smrti i života, dana i noći itd. Oblikuje ih na tradicionalan način, t. j. u njihovu doslovnom značenju, izražavajući suprotnosti ideja i motiva koje donosi, a istodobno njome oživljava svoj jezični izraz, obogaćuje ga i čini dopadljivim. Metaforika Anice Bošković prilično je konvencionalne naravi i najvećim dijelom biblijskog karaktera. Gnomski način izražavanja neobično je blizak književnom izrazu Anice Bošković i ona ga, kao što je slučaj u pismima, obilato koristi i u poeziji. Koristi frazeologiju iz različitih vrela. Uz frazeme vezane za crkvenu retoriku: rajska dika, rajski dvori, rajska slava, nebeskoga puna uresa, samoća sveta i slično, ona rabi razgovorne frazeme (vara me oko, dobro veliš, nije ckniti, itd. ), kao i frazeologiju pučkog pjesništva tako tipičnu za barokne pisce poput Gundulića, Bunića i Đurđevića. Iako je stilski habitus Anice Bošković prepoznatljivo barokni, pronalazimo kod nje i značajke karakteristične za druga stilska razdoblja. Deminutiv kao karakteristična oznaka književnoga rokokoa, izraz je tendencije da se sve nadnaravno iz 17. stoljeća svede na ljudsku mjeru. Kod Anice Bošković dobro su poslužili da uvedu čitatelje u svijet dobrote, plemenitosti i ljubavi za koji se zauzima. Oni su pojačali transparentnost njezina ženskog iskustva, koje je na više načina uočljivo u smislotvornom narativnom djelovanju Anice Bošković. Anici Bošković bila je bliska pasionska tematika, osobito razvijena u hrvatskoj književnosti 18. stoljeća koja je nastajala u Dubrovniku. U pjesmi koju je naslovila Razgovor na križu s Isukrstom propetijem riječ je zapravo o lamentaciji koju izgovara pjesnikinja ganuta pred prilikom raspetoga Isusa na križu. Razrađuje ovdje ekstatičnu ljubav prema Kristu koja ju je postavila pred izuzetan zadatak: kako prikazati taj neobični odnos neizmjerne ljubavi prema božanskoj veličini, kako mu se uopće približiti. Anica poput svojih književnih prethodnika, koristi prepoznatljivi rekvizitorij renesansnih pjesnika koji su svoje ljuvene stihove, međutim, posvećivali svjetovnoj ljubavi. To je leksik ljubavne tematike koju je afirmirala petrarkistička ljubavna lirika, u koji se ubrajaju riječi kao što su: duša, srce, ljubav, te njihove metafore u riječima plamen, gorjeti, žar i slično. Doživljaj posvemašnjeg predavanja Kristu u ljubavi dojmljiviji je ovako prikazan djelomice i elementima svjetovne ljubavi. Lirski umeci obogaćeni su sredstvima retorike i pripovjedačke estetike. Osim što se koristi ljubavnom pjesničkom topikom renesansne i barokne tradicije (kao što je to činio i Đurđević pola stoljeća ranije), Anica se poslužila i baroknim platonizmom kako bi iskazala ljubav nadzemaljske naravi, nemjerljivu ljudskim kategorijama. Religiozno-refleksivna misao Anice Bošković potražila je temu u kompleksu Isusova milosrdnog Srca, vraćajući se neprestano na preispitivanje vlastite savjesti o tome koliko je čovjek strpljiv i suzdržan te koliko može podnijeti kušnji zemaljskih. Pjesnikinja otkriva cijeli spektar motiva eksponirajući vlastite vjerske osjećaje, ali i ulazeći u filozofsko-teološka pitanja Božjeg milosrđa i svemogućstva. U stihovima Anice Bošković kontinuirano se razmatra prolaznost ovozemaljskoga života i opetovano susreće jedna od temeljnih misli jezuitizma o zaslijepljenosti ovozemaljskom ispraznošću pred vječnim dobrom. Prezir prema zemaljskom, nije, međutim, kod Anice Bošković konvencionalna tužba o prolaznosti zemaljskih stvari. Ona ga živi i svjedoči svim svojim bićem. Elementi baroka osvjetljavaju ovo pjesništvo s mističnom i naglašeno emocionalnom religioznošću. Osim što se njezini pjesnički motivi vrlo često podudaraju sa stvaralaštvom isusovačkih književno nadahnutih suvremenika, koji su gajili osobite oblike pobožnosti te je iskazivali na prepoznatljive načine, u poeziji Anice Bošković osjeća se i prisutnost Gundulićeva, Bunićeva ili Đurđevićeva baroknog ornatusa. No ipak, Anica Bošković ponajprije je iznoseći svoja čuvstva i misli o Bogu, svojoj obitelji i svome gradu utisnula u njih sliku vlastite intime. Premda je glavno pjesničko djelo Razgovor pastirski vraća temom i sadržajem u djetinjstvo, Anica Bošković nimalo nije naivna. Ona osjeća realitet i snalazi se dobro u njemu. Uz utemeljene motive, ona ima oštro zacrtane ciljeve svoga pjesničkog stvaralaštva i jasno određenu čitateljsku pobliku kojoj ga upućuje. Njezine moralno-religiozne poruke, umotane u pastoralnu priču o Kristovu porođenju, imaju prosvjetiteljsku težnju. Anica Bošković u svojoj cjelokupnoj religioznoj poeziji očituje prosvjetiteljski didaktičko-moralizatorski stav. Prisutan je i u njezinom odnosu prema pučkom, narodnom jezičnom izrazu. Nije to kod Anice Bošković samo stvar umjetničkog senzibiliteta, već dubokog uvjerenja da treba pisati narodnim jezikom. U tom smislu možemo je smatrati kontinuitetom prosvjetiteljsko-odgojne i, s obzirom na njezin stav o hrvatskom jeziku, patriotske književnosti koja je je već pojavom Marka Marulića stupila u hrvatsku književnost. Pisma Anice Bošković bratu Ruđeru sadrže svojevrsnu kroniku života njihove obitelji. U njima je Anica znalački, oslikavanjem psiholoških portreta, prikazala majku, braću, prijatelje i rođake, a još više rekla sama o sebi. Prikazala je i mnoge susrete i događaje koje je doživjela, koji su nam dragocjeni dokument vremena, kao i poznatih osoba, njezinih suvremenika. Aničina pisma Ruđeru najpouzdaniji su i najvjerniji izvor za proučavanje njezine ličnosti, ali i njezina talenta, jer je u njima sadržano mnogo više osjećajnosti i literalnih elemenata nego što ih donosi u pjesmama. Anica Bošković ima izuzetan smisao za pripovijedanje. Njezina je naracija zanimljiva, živahna, domišljata, jezik slikovit, uz obilje duhovitih dosjetki, pučkih fraza, gnomskih konstrukcija, metaforike. Osjeća se da Anica upravo uživa u pripovijedanju. Vedar i duhovit pogled na život i svijet osobitost je rukopisa Aničina epistolarija. Njezin humor je neposredan, jer izvire iz životnih situacija. Srdačan i topao smijeh blizak je duhu Anice Bošković. U poeziji je njezinoj sve teološki preozbiljno i svrhovito, pa ondje kroti svoj smisao za humor, kontrolira svoj stilskojezični izraz, zaustavlja spontanost. Pisma bratu otkrivaju Aničin užitak u smijehu i poznavanje ljudskih naravi u kojima otkriva smiješne momente. Osim ljudskih portreta, ona duhovito komentira i male životne situacije u kojima se nalazila. Epistolarij Anice Bošković, unatoč činjenici da je nesretnim povijesnim okolnostima sveden tek na desetak pisama, ukazuje na to da ga je stvarala naobražena i talentirana književnica, svjesna pjesničkog poslanstva u svome narodu. Glavno pjesničko djelo Anice Bošković Razgovor pastirski vrhu porođenja Gospodinova izišlo je još za života autorice, a budući da je doživjelo još dva izdanja u 19. stoljeću, čini se da je Anica Bošković pronalazila put do čitatelja i stoljeće nakon svoga vremena. Njezin pjesnički glas, koji povezuje vjerskomoralnu pouku djevojkama s modelom pastirskoga svijeta, progovara ovdje i kroz žensko iskustvo. Istina, ono je mjestimice reducirano na fragmente, reminiscencije i aluzije, na pojedine poticaje iz stvarnosti života kojim je bila okružena. Kod Anice Bošković snažno je prisutna čežnja za voljenim bićem, kao temeljni element ženskog pisma. Žudnjom za Kristom ona izražava čežnju za nebeskom harmonijom, za svijetom božanske dobrote i milosti lišene zemaljskih briga i tjelesnih strasti. U kontinuitetu ženskoga pisma u povijesti hrvatske književnosti Anica Bošković ishodišna je točka, iako su se više godina, pa i stoljeća, javljale žene u hrvatskoj literaturi prije nje. Njezino pjesničko djelo nije efemerna književna pojava. Književnost je, naime, jedan od osnovnih sadržaja njezina života. Definirajući se kao pisac, Anica Bošković otkriva nam svrhovitost i narav svoga pjesničkog umijeća. Iako su njezino mjesto u kontinuitetu hrvatske književnosti ignorirali pojedini književni povjesničari, koji su išli za estetskom analizom više nego za glasovima stvarnosti i racionalnom istinom, treba priznati da književna ostavština Anice Bošković, iako skromna opsega i pjesničkog dostignuća, jednostavnih pjesničkih formi i tradicionalne versifikacije, izražava izniman i danas teško prihvatljiv životni stav i njezin unutrašnji svijet kao odraz takva stava, njezinu vjeru i fantaziju. Vjersko i moralno u temeljima je njezina književnog djela, ali religiozno uvjerenje ne oduzima mu niti dodaje umjetnički značaj ili estetski smisao. Ono je jednostavno neodvojivi dio njezina bića, prožeto toplinom i iskrenošću, pretočeno u čežnju, u želju da se sva preda Gospodinu. Zato književna pojava Anice Bošković na hrvatskom jeziku, s općim karakteristikama tzv. ženskog pisma, u vrijeme opće prevlasti latinskog jezika tumači jednu zasebnost 18. stoljeća u hrvatskoj književnosti. Oglušiti se na nju nije samo znak rasipničkog ponašanja prema hrvatskoj književnoj baštini, već i okrnjenje njezine cjelovite slike.

Anica Bošković; Ruđer Bošković; Dubrovnik; isusovci; bambin; sakralna poezija

nije evidentirano