hrvatski

Nešto je trulo u socijalističkom kolektivizmu. Dvije filmske drame Krste Papića ("Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja" i "Život sa stricem") u usporedbi s predlošcima Ive Brešana i Ivana Aralice

Iako je i filmska priča adaptacije Araličina romana još uvijek i priča o kolektivističkom linču nad inteligentnim pojedincem koji prozire nepravdu socijalističkog poretka te biva izložen prastarom mehanizmu projiciranja kolektivne mržnje na žrtveno janje koje treba stravično kazniti za primjer drugima, filmska adaptacija romana pretvara se u svojoj konačnici u film s okvirom za prisjećanje, s retrospektivnom pričom iz perspektive svijesti uglednog sveučilišnog profesora kojemu cjelokupna uspješna karijera znači puno manje od jedne ljubavne noći u kojoj je začet njegov sin John, australski pomorski časnik u sadašnjosti filmske fikcije. Okvir za mržnju pretvorio se je u život sa stricem koji pred smrt traži oprost i pogreb s rimokatoličkim svećenikom. Drama sukoba između kreativnog individualizma s jedne te kolektivizma kao vida vladavine glupost u socijalizmu s druge strane, postala je melodramom o pomirbi s Bogom i o povlačenju prokletstva izrečena stricu zbog nesvjesnog poticanja ideološke mržnje i stravične kazne indirektnog kastriranja. Redatelj Krsto Papić koji je već u svojim u uvodu spomenutim dokumentarnim filmovima bio dubinski zavirio u problematiku odlaska u ekonomsku emigraciju prvenstveno u Njemačku, ovom adaptacijom progovara i o političkoj emigraciji. U ovu ekranizaciju Papić ubacuje impresivnu ljubavnu priču sa sljedećom dilemom između redaka filmske priče: ili sretan život u Australiji (uz preduvjet slušanja ženske intuicije koja osjeća dobru priliku za bijeg u emigraciju) ili kastracija u socijalizmu. Sve u svemu, filmska adaptacija romana Okvir za mržnju postala je okvirom za pomirbu i uzajamni oprost i to godinu dana prije rušenja Berlinskog zida, koje je izazvalo lavinu demokratskih promjena te u biti ukinulo postmodernističku tezu o nužnom kruženju u muzeju svih već postojećih mogućnosti uz trpljenje postojećeg stanja s ove ili one strane željezne zavjese. U obje svoje filmske drame, pri čemu je jedna možda lošija od predloška (Predstava Hamleta…) a druga pak bolja (Život sa stricem), Krsto Papić uspijeva sugestivno predočiti razdoblje socijalističkog kolektivizma u Hrvatskoj sa svim svojim bolnim glupostima, nepravdama i nehumanostima. Predstava Hamleta… vjerno je preuzela postmodernizam Brešanova predloška, dok se u slučaju Života sa stricem može govoriti o preuzimanju Araličine inačice modernizma, uz dodatak sentimentalizma i melodrame. Ako oba djela pokušamo povezati u svojevrsni filmski diptih, zatvoreni se postmodernistički krug nepromjenljivosti kolektivističkog socijalističkog društvenog poretka rastvara u modernističku linearnost i proboj novih vrijednosti u vidu priznavanja prava na rimokatolički pogreb. (Usp. slike 8 i 9.) Kotač povijesti kao da se je malo pokrenuo nakon razdoblja začaranosti komunističkom ideologijom.

Krsto Papić; Ivo Brešan; Ivan Aralica; filmske adaptacije književnosti; socijalizam

nije evidentirano