hrvatski

Pravaštvo tijekom izlaženja Primorca u Kraljevici

Kraljevica je u hrvatskom političkom životu tijekom 1870-ih godina imala poseban značaj. Mnogi suvremenici opisivali su područje Hrvatskog Primorja kao „pravu tvrđu hrvatske opozicije“. Toj ocjeni znatno je pridonijelo izlaženje lista Primorac u Kraljevici koji je svojim sadržajem zamjetno utjecao narazinu političke kulture u banskoj Hrvatskoj. Kontekst vremena upućuje nas na razdoblje nakon revizije hrvatsko-ugarske nagodbe, Mažuranićevo banovanje, provzornih rješenja za status Rijeke te ustanka u Bosni i Hercegovini, kad je dio političke scene zaoštrio poglede prema opravdanosti unije s mađarskom stranom. Upravo će višegodišnje djelovanje Primorca biti popraćeno obnovnom Stranke prava. Neki od pravaša, poput Frana Folnegovića, Gavre Grünhuta, Milana Grlovića i Ante Kovačića, radili su za taj list. S preseljenjem Primorske tiskare na Sušak, ona će biti od početka rujna 1878. temelj za pokretanje pravaške Slobode na Sušaku. U Kraljevici su, kao dijelu bakarskog izbornog kotara, birani Ante Starčević, Fran Folnegović, Erasmo Barčić i mnogi drugi. Međutim, glavni nositelji političkih strujanja na stranicama Primorca bili su Milan Makanec i Martin Polić koje ne možemo ni formalno uvrstiti među pravaše. Obojica su zagovarali reformu narodnjačke politike koja je zbog pristajanja uz nagodbu postajala sve nepopularnija širom banske Hrvatske. Oštra kritika vlasti smjestila ih je u središte oporbenih redova. S druge strane, pravaštvo je prisilno zamrlo nakon kraha pobune u Rakovici. Revolucionarni neuspjeh iz 1871. i popratna represija nagodbenih vlasti označila je zabranu Stranke prava. Pravaši su bili od početka zabrinuti zbog načina donošenja nagodbe i njenih posljedica za hrvatski razvoj. Kontinuirano su na tragu suverenističkih načela napadali dualizam i kada se to nezadovljstvo prelilo i među druge pripadnike hrvatske političke zajednice započela je obnova stranke pokretanjem Slobode na Sušaku. Do tada je Primorac okupljao zagovornike više političke autonomije za bansku Hrvatsku i podržavao sve one koji su kritizirali pojedine aspekte vlasti pod upravom bana Mažuranića. Osobito je važan udio bio u tumačenju slobode tiska koji je trebao biti jamstvo uživanja građanskih sloboda. Kao vodeći protuvladin faktor Makanec nije priznavao legitimet nagodbi kao temeljnom zakonu. Zbog oštrih ocjena na račun državne zajednice s Ugarskom i osude čelnika Narodne stranke koji su, napustivši ranija gledišta, ušli u suradnju s uninističkim režimom često je prozivan i starčevićancem. Na stranicama Primorca bilo je vidljivo da je takva usporedba označavala pripadnost oporbi i suprotstavljanje vladajućim krugovima. U to vrijeme sve više u prvi plan pravaštva izbija Fran Folnegović, koji od ulaska u Sabor (1875.) prianja uz Makanca i priprema na području parlamentarizma obnovu pravaštva. Ipak, Martin Polić, publicist i urednik lista iz Kraljevice, na dilemu izbora između narodnjaštva i pravaštva odgovarao je da Starčevićev program nije provediv u realnoj politici, već može biti jedino motivom u književnosti.

Stranka prava; Kraljevica; Primorac; oporba

nije evidentirano