hrvatski

Jedna priča i dva pripovjedača: pripovjedne perspektive u dvojnome diskursu suvremene slikovnice

Istraživanje semantičke strukture slikovnice i pripovjednih perspektiva u suvremenoj pripovjednoj slikovnici provedeno je u obzoru suvremene teorije pripovijedi i uzimajući u obzir dosadašnje, pretežno anglističke rezultate istraživanja slikovnice i njezine pripovjedne komunikacije. Analiziran je korpus od 112 izabranih slikovnica, uglavnom s engleskog govornog područja, uzimajući komparatistički u obzir i primjere hrvatske slikovnice. Teorijski model slikovnice, koji je izgrađen u osloncu na model pripovijedi Seymoura Chatmana, pokazuje da se u slikovnici jedna priča posreduje dvama zasebnim diskursima – jezičnim (verbalnim) i slikovnim (vizualnim). Utvrđeno je da je pripovjedač sastavnica oblika diskursa (izraza) svake pripovijedi, tj. pripovjedna konstanta, te u slikovnici svakomu diskursu pripada zaseban pripovjedač. Po tome se slikovnica razlikuje od drugih srodnih vrsta pripovijedi. Analiza svojstava građe dvaju diskursa otkrila je strategije kojima se uspostavljaju pripovjedna svojstva i posreduju pripovjedne informacije. Osobito je slikovni diskurs mnogostruk, višeglasan, te izrazito interaktivan i zahtjevan u odnosu prema čitatelju. Nadalje, diskursi uzajamno razmjenjuju svojstva i utoliko su intermedijalni. U suvremenoj je slikovnici čest dvojni diskurs, u kojem se jezični i slikovni diskursi isprepliću, ali nikada ne dolazi do njihova potpunoga stapanja u jedinstveni diskurs, pa i pripovjedači ostaju zasebni. U nastavku se razmatraju kombinacije pripovjednih situacija jezičnoga i slikovnoga pripovijedanja, polazeći od tablice pripovjednih mogućnosti Gérarda Genettea, i od njegovih određenja pripovjednih obilježja konstitutivnih za pripovjedača, uključujući i fokalizaciju (pripovjedno gledište). Utvrđeno je da pripovjedači u slikovnici u svoje pripovijedanje uvode sve tipove fokalizacije (nultu, unutrašnju i vanjsku), kao i njihove kombinacije. Višestrukim glasovima pripovjedača pridružuju se različite pripovjedne perspektive, koje pripovjedači uključuju u posredovanje priče zasebnim, medijski uvjetovanim modusima, te je slikovnica u cjelini s jedne strane višeglasna, a s druge strane i višemodalna pripovijed. Provedena je sustavna analiza različitih vrsta pripovjednih perspektiva u dvama slikovničkim diskursima, te je opisan model njihovih mogućih kombinacija. Pripovjedna je komunikacija u slikovnici, koja se opisuje u osloncu na Chatmanov model pripovjedne transmisije, višestruka. Dvama diskursima pripadaju dva para pripovjedača i adresata, pripovjedači priču posreduju dijaloški, a u dijalog se aktivno mora uključiti i čitatelj. Zaključuje se da je slikovnica interaktivna, ergodična, dinamična pripovijed, otvorena prema čitatelju, koji ulazi u dijaloški odnos s njenim pripovjedačima i zajedno s njima, u razgovoru, otkriva različite interpretativne mogućnosti koje su ponuđene upravo osobinama same slikovnice kao pripovijedi dvostrukoga ili dvojnoga diskursa. Stoga je temeljno načelo pripovjedne slikovnice dijalogičnost.

Slikovnica; pripovijed; diskurs; pripovjedač; fokalizacija; pripovjedno gledište; slikovno pripovijedanje; pripovjedna komunikacija; dijalogičnost; višemodalnost

nije evidentirano