hrvatski

Značajke antimikrobne rezistencije Chlamydia trachomatis

Nalaz Chlamydia trachomatis (C. trachomatis) u kliničkom uzroku nakon provedene standardne antimikrobne terapije može biti posljedica: 1) reinfekcije uzrokovane nezaštićenim spolnim odnosima s neliječenim, inficiranim partnerom ; 2) relapsa kao posljedice kronične infekcije uzrokovane perzistentnim klamidijskim oblicima i 3) neuspjeha liječenja uzrokovanog slabom suradljivosti bolesnika ili antimikrobnom rezistencijom. Većina slučajeva neuspješnog liječenja C. trachomatis infekcija pripisuje se reinfekciji ili relapsu dok je antimikrobna rezistencija C. trachomatis rijetka i za sada nedovoljno istražena pojava. Ograničavajući čimbenici u stjecanju znanja o rezistenciji C. trachomatis svakako su: tehnička zahtjevnost laboratorijskih postupaka određivanja rezistencije ove intracelularne bakterije in vitro, kao i značaj dobivenih rezultata s obzirom na klinički ishod liječenja. Prvi klinički slučaj laboratorijski potvrđene rezistencije C. trachomatis (MIC i MCC > 64 µg/ml) opisan je na tetraciklin 1997. godine u Francuskoj. Slijedi svega nekoliko izvještaja o izolaciji rezistentnih sojeva nakon neuspješnog liječenja makrolidima i kinolonima. Svi do sada opisani sojevi izolirani u ljudi pokazuju tzv. "heterotipnu rezistenciju" (samo <1% populacije bakterija preživljava visoke koncentracije antibiotika). Do sada nije opisana stabilna rezistencija na neki od antimikrobnih lijekova preporučenih u terapiji klamidijske infekcije (makrolidi, tetraciklini, kinoloni), iako opisani rezistentni klinički izolati na makrolide pokazuju mutacije na 23S rRNA genu. Kao bi mogli pravilno procijeniti značaj antimikrobne rezistencije ove bakterije, svaki slučaj perzistencije simptoma i/ili dokaz C. trachomatis nakon pravilno provedenog liječenja bilo bi uputno potvrditi dijagnostičkom metodom izolacije na staničnoj kulturi u svrhu daljnje mogućnosti određivanja antimikrobne rezistencije in vitro.

Chlamydia trachomatis; antimikrobna rezistencija

nije evidentirano