hrvatski

Rani hrvatski dokumentarni film: poetika nefikcionalnih izlagačkih struktura

Rad se bavi problematikom dokumentarnog filma u razdoblju od prvih prikazivanja stranih filmova u Zagrebu 1896. godine pa sve do 1927. godine i uspostavljanja sustavne i kontinuirane proizvodnje znanstveno-obrazovnih, odnosno namjensko- prosvjetnih filmova Škole narodnog zdravlja. U radu se naglašavaju tri glavna aspekta proučavanja rane povijesti hrvatske kinematografije poput uporabe stranih filmova u djelatnosti hrvatskih kulturnih središta Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine SHS, zatim djelovanja stranih i domaćih snimatelja na području sadašnje Hrvatske, te funkcije koju su pojedini filmovi imali u predratnim, ratnim i poslijeratnim godinama Prvog svjetskog rata (od atrakcije, zabave, obrazovanja i znanosti pa sve do političke propagande i buđenja nacionalne svijesti). Posebna se pozornost posvećuje intrinzičnim karakteristikama pojedinih dokumentarnih filmova s obzirom na tipove filmskog izlaganja koji u njima prevladavaju i koji su specifični za rod dokumentarnog filma i srodne tipove filmskih vrsta poput namjenskih filmova (obrazovnih, etnografskih, političko-propagandnih i drugih).

dokumentarni film; kinematografska djelatnost; tipovi filmskog izlaganja; zatjecajni dokumentarizam; 1910-e; 1920-e

nije evidentirano