hrvatski

Jan Mukařovský i strukturalistička teorija filma u kontekstu filmološke tradicije

Studija ukratko obrazlaže filozofsko- esencijalistički pristup kao glavno obilježje klasične teorije filma, usmjerene na lociranje esencije filma kao medija - neki su teoretičari naglašavali zasebnost filma, dok su ga drugi pokušavali objasniti s pomoću svojstva prožetosti elementima starijih grana umjetnosti. Klasični formativni teoretičari filma smatrali su da većina estetski bitnih odlika filmskog medija leži u njegovoj sposobnosti izrazite manipulacije realnošću, npr. putem montaže, dok su realistički orijentirani klasični teoretičari prihvatili upravo ono što formativni odbacuju (R. Arnheim i A. Bazin, dakako, predstavnici su ovih dviju suprotstavljenih tendencija). Ruski formalisti (B. Ejhenbaum, J. Tinjanov, R. Jakobson) također su se posvetili formalističkom, čak "predstrukturalističkom" sagledavanju sintaktičko- semantičkih aspekata filmskog jezika, pa studija uspoređuje njihova razmatranja s nešto kasnijim radom praškog strukturalista Mukarovskog. Srodnost među njima se pritom može lakše razumjeti poznaje li se životna i teorijska putanja Romana Jakobsona. Primjere iz citiranih tekstova autor ove studije dopunjuje vlastitim filmskim primjerima iz razdoblja klasičnog Hollywooda (Imitacija života - Imitation of Life Douglasa Sirka!) i klasičnog europskog autorskog filma. Najvažniji dio studije, međutim, sačinjava analiza u novijoj filmologiji slabo poznatih razmatranja Jana Mukarovskog, izrazito primjenjivih i na analizu filmova.

Jan Mukařovský; klasična teorija filma; semiotika filma

nije evidentirano