hrvatski

O estetici klapskoga pjevanja

Sudionici klapskoga pjevanja, napose pjevači, u raznim prigodama spontano raspravljaju o vlastitoj glazbenoj estetici. Njihova interna pravila, koncepcije i vrjednovanja predmet su ovog istraživanja. Autor razmatra klapsku estetiku u procesima glazbenog učenja te u javnim i privatnim izvedbama. Danas se glazbeno znanje u klapskom pjevanju uglavnom prenosi formalno, notnim zapisima. U javnim se izvedbama od vodećeg pjevača – prvoga tenora – očekuje da donese izrazito osobnu interpretaciju, dok se u drugih pjevača najviše vrjednuje skupna suradnja. Interni pojam i koncepcija klapske fuzije isprepleću estetiku i etiku, objedinjujući glazbene sadržaje i društvene vrijednosti te ideale. Klapska fuzija teži stvaranju savršene usklađenosti u izvedbi homofonih klapskih pjesama, a istodobno je i metaforom prijateljstva među pjevačima. Kako se klapska harmonija temelji na konsonantnim, pretežno durskim, akordima zapadne umjetničke glazbe, ona omogućuje stvaranje odzvanjajućih akordâ bogatih alikvotnim tonovima. Klapska se fuzija potpuno ostvaruje u privatnim – mahom intimnim i opuštenim – situacijama u kojima pjevači teže stvaranju alikvota. Najsnažnije se iskazuje u tihom klapskom (sotto voce) pjevanju. Alikvotna fuzija je zvučna senzacija koja među pjevačima, a i slušateljima, izaziva raznovrsna i intenzivna emocionalna i duhovna iskustva. Njezin se zvuk prepleće i s identitetskim dimenzijama drevnosti i baštine koje dominiraju klapskim pjevanjem.

klapsko pjevanje; estetika; etika; fuzija; alikvoti

nije evidentirano