hrvatski

Glazba i religija Josipa Florschütza. Prilog povijesti estetike glazbe u Hrvatskoj i povijesti hrvatske glazbene terminologije

Na području glazbe djelovanje jezikoslovca i glazbenika Josipa Florschütza (Osijek, 8. ožujka 1864. – Zagreb, 22. rujna 1916.) vrlo je raznoliko. Poput brojnih suvremenika, koji su se uz svoje primarno zanimanje bavili i glazbom kao skladatelji, interpreti, glazbeni pisci, kritičari, pa i povjesničari, odnosno historiografi, Florschütz se također okušao kao skladatelj zborova i solo popijevaka, zborovođa te glazbeni pisac u najširem smislu. Čini se da posebnu pozornost valja usmjeriti na njegove glazbene kritike i rasprave, što ih je objavljivao u Viencu (1891-94, 1897, 1902), Pobratimu (1898-99) i Prosvjeti (1910). Ti tekstovi, naime, otkrivaju autora koji je u stanju na relevantan način o glazbi progovoriti analitički i kritički, što je, vjerojatno, rezultat njegova pohađanja bečkog konzervatorija tijekom studija slavenske, germanske i poredbene filologije u Beču. Uz glazbene kritike i osvrte ističu se tri njegove rasprave: Glazba i religija, Glazba i pedagogija, i etnografska studija Litavci, u kojoj progovara i o glazbi. Prve dvije objavljene su 1897. u Viencu, a treća 1910. u Prosvjeti. Pozornost hrvatskih glazbenih pisaca privlačili su tijekom 19. stoljeća raznoliki glazbeno-estetički sadržaji: nacionalno i internacionalno u glazbi, lijepo u glazbi, sukob estetike forme i estetike sadržaja, ekspresivnost i značenje u glazbi, štoviše jezik glazbe. Međutim, odnos glazbe i religije tek se marginalno pojavljuje kao estetička tema. U tom se smislu kao prva opširnija rasprava na temu crkvene glazbe ističe članak O cèrkvenom pĕvanju iz 1857. Pavla Stoosa (1806.-1862.), s jedne strane, i Nješto o crkvenoj glasbi neidentificiranog autora potpisanog s – X. – iz 1883. godine, s druge strane. Za razliku od njih Florschütz u svome članku Glazba i religija barem mjestimice nadilazi uobičajenu pragmatičku i/ili historiografsku razinu, a predmet analize nije više samo odnos liturgije i glazbe, već se postavlja ambicioznije pitanje o odnosu religije i glazbe. Nakon vrlo kratkog historiografskog uvoda, u kojemu razlikuje crkvenu i svjetovnu glazbu, ističući da se potonja, mogli bismo reći, iznjedrila iz prethodne, Florschütz na to pitanje odgovara kroz u osnovi terminološku raspravu o crkvenoj i religioznoj glazbi. Pritom je, koliko je zasad poznato, prvi u Hrvatskoj pokušao definirati njihovo značenje, i to s motrišta glazbene estetike.

religija, estetika glazbe, glazbena terminologija, Hrvatska

nije evidentirano