hrvatski

Dojilje za nahočad-javna služba u Dubrovačkoj Republici

Uredbom o osnutku Hospitala milosrđa »za stvorenja koja nečovječno bijahu odbačena« (pro creaturis, quae abiciebantur inhumaniter), koju je Veliko vijeće izglasovalo 9. veljače 1432., utemeljena je služba vanjskih dojilja, ali nije bilo izrijekom propisano da neka od žena zaposlenih u nahodištu bude i dojiljom. Ipak, razmjerno rano u Dubrovačkoj se Republici počeo primjenjivati kombinirani sustav internih i vanjskih dojilja za nahočad, sigurno već početkom 16. stoljeća, jer je 27. travnja 1513. Veliko vijeće izglasovalo ordo pro bono regimine hospitalis misericordiae s motivom »da se izbjegnu neopravdani troškovi zbog nejasnog broja dojilja rečenoga hospitala«. Nova je uredba propisala postupak revizije cijele službe vanjskih dojilja za razdoblje 1510.-1512. i pojačan nadzor nad radom vanjskih dojilja, uz definiranje nove dokumentacije koja će osigurati ostvarenje zacrtanih ciljeva. Dodatne informacije, ali samo za dojilje u nahodištu, ponudila je vizitacija biskupa Giovannija Francesca Sormanija 1574. Knjiga ugovora o „raspoređivanju“ djece iz nahodišta, sačuvana od 1590., upozorila je na novu dimenziju požrtvovnog rada vanjskih dojilja: u razdoblju 1600.-1604. četiri su dojilje usvojile svoje gojence, a to se događalo i kasnije, kako svjedoči primjer iz 1685. Prouka ugovora sklopljenih s vanjskim dojiljama od 1. srpnja 1691. do 9. srpnja 1692. ponudila je podatke o teritorijalnoj distribuciji i intenzitetu rada vanjskih dojilja, o strukturi gojenaca (nahočad, siročad, blizanci), o relativno visokoj smrtnosti gojenaca i produženju boravka djeteta u dojilje/hraniteljice mimo zakonskih propisa. Tijekom 18. stoljeća zabilježen je čitav niz mjera za uspješno djelovanje dojilja u dubrovačkom sustavu skrbi za napuštenu djecu, primjerice: nagrada dojilji za uspješnu trogodišnju skrb o štićeniku ; popratne mjere uz odabir kvalitetnih internih dojilja radi njihova rasterećenja od prije preuzetih obveza vanjske dojilje ili majke ; posebne novčane stimulacije za dojilje pri njegovanju bolesne djece ; državna potpora za dojidbu djece rođene u braku sa živućim roditeljima, ali izrazito siromašnim. U sustavu dubrovačkoga Hospitala milosrđa dojilje su djelovale kao javna služba, koja je zbog elastičnog i stimulativnog modela organizacije odgovarala izazovima koji su se pred nju postavljali – od prvotne brige za nahočad do brige i za djecu ugroženu siromaštvom.

državno nahodište, Dubrovnik, dojilje

nije evidentirano