hrvatski

Kule u privatnom vlasništvu u dalmatinskim gradovima u razvijenom srednjem vijeku

Jedan od glavnih izraza moći gradskog plemstva u većini mediteranskih gradova u razvijenom srednjem vijeku bilo je posjedovanje utvrđene rezidencije ili pribježišta. Moćne privatne kule dominirale su vizurom gradova kao vizualni pokazatelji istaknutih obitelji. Neke reference o tome nalaze se i u Dalmaciji, osobito u dokumentima Splita i Trogira. Čini se da su tamo te kule uglavnom bile povezane s gradskim zidinama. Toma Arhiđakon objašnjava u svojoj kronici da su nakon naseljavanja salonitanskih izbjeglica u antičku carsku palaču, bogati izgradili svoje kuće, oni kojima je nedostajalo novca za izgradnju dobili su kule, a ostatak naroda je naselio podrume. Ipak, čini se da nije samo "srednji sloj" naselio kule budući da se i dom vođe izbjeglica, Velikog Severa sastojao od palače i kule u jugoistočnom dijelu palače. Ovo rano nasljeđivanje i kontrola nad antičkim rimskim ruševinama pogodnim za utvrđivanje od strane gradskog plemstva javlja se u Italiji i nekim drugim mediteranskim regijama. Većina kasnijih referenci na privatne kule u Splitu povezana je sa zidinama palače. U splitskoj krvnoj osveti u trinaestom stoljeću, koju je opisao Toma Arhiđakon, obje strane su se zaklanjale u kule - jedna u kulu iznad sjevernih gradskih vrata same palače, a druga u kulu na jugozapadnom dijelu zidina novijeg dijela grada. Kula bogatog splitskog trgovca Ciprijana de Ciprianis graničila je sa sjevernim zidom kompleksa nadbiskupije koji je bio bivša palača Velikog Severa. I za neke druge kule se može pretpostaviti da su bile povezane s gradskim zidinama, a za neke se položaj ne može odrediti. Jedina sačuvana romanička casa turrita nalazi se pored zapadnog ulaza u palaču ("željeznih vrata"). U Trogiru, Ivan Lučić Lucius sugerirao je da su, nakon uništenja u dvanaestom stoljeću, gradske vlasti dopustile bogatim građanima koji su financirali rekonstrukciju kula na zidinama da ih zadrže. Budući da se zidine srednjovjekovnog grada nisu podudarale sa srednjovjekovnima, vjerojatnije je da trogirski plemići nisu koristili antičke fortifikacije kao splitski, već su uspjeli u kontroli srednjovjekovnih zidina koje su se obnovile na prijelazu od dvanaestog u trinaestog stoljeće. Irena Benyovsky je u svojem istraživanju gradske topografije ustanovila da su mnoge rezidencije trogirskog plemstva u periodu od trinaestog stoljeća bile blizu zidina starog grada (prije ekspanzije prema zapadu u trinaestom stoljeću). Neobično je da se u zadarskim izvorima spominje samo jedna privatna kula. Nalazila se ispred crkve Sv. Marije Velike koja se nalazila vrlo blizu zidina, a pripadala je kući kneza Dominika Morosinija čiji sin Rogerije ju je prodao 1193. Moguće je dakle da je i ova kula bila poput trogirskih u vezi sa zidinama. Moguće je da je u Zadru mletačka vlast obeshrabrivala posjedovanje privatnih kula kako bi spriječila da one postanu uporište pobuna. Jedina kula za koju se pouzdano zna je vjerojatno štitila mletačkog kneza od domaćeg stanovništva. Kule su dakle imale dvojaku funkciju: vojne zaštite u slučaju lokalnih sukoba, ali uglavnom kao obiteljske rezidencije.

privatne kule; dalmatinski gradovi; srednji vijek

nije evidentirano