hrvatski

Susret antike i srednjeg vijeka - motiv orla i zmije u Istri

Antika i srednji vijek u svakom pogledu predstavljaju antitezu: Antika je politeistička, empirijska, paganska, okrenuta prirodi, neposrednom istraživanju i iskustvu prirode. Srednji vijek, kršćanski, monoteistički, očekuje vjeru, prihvaćanje bez istraživanja i opita, antika svoj panteon gradi maštovito i šareno, kao samo nešto raskošniju i veseliju nadgradnju našeg nesavršenog svijeta, kršćanski srednji vijek očekuje blještavi i apsolutno konačni susret i sjedinjenje s Bogom. Teško je u miljeu pravovjernog srednjeg vijeka, usred propisanih i bespogovorno prihvaćanih dogmatskih motiva zamisliti prikaze elemenata antičke, poglavito mitološke ikonografije. Znamo, iz popularnih izdanja povijesti kulture i umjetnosti, štoviše, iz školskih se udžbenika sjećamo da je renesansa ponovo otkrila antiku, koja je stoljećima ležala pokopana pod zemljom i pod zaboravom. Zato se i zove renesansa – ponovno rođenje, jer je klasični svijet nakon tisućljetnog sna ponovo otkriven. Pa ipak, stvari nisu ni izdaleka tako jednostavne: Antički motivi žilavo kontinuiraju i provlače se kao rijeka ponornica 'mračnim' srednjovjekovljem. Štoviše, antički motivi prihvaćeni su i u učenim raspravama kao argument. Mit i mitološki junaci i priče uklapaju se i tumače u teološkim raspravama, krase romaničke i gotičke crkve, civilne palače i komunalne zgrade. Mnogi motivi nisu još niti valjano objašnjeni, neki se pojavljuju tek kao dekorativni dodatak, neki kao opsežan i sadržajan ikonografski citat, a neki ukazuju na određene, neprihvatljive inačice jedinstvenoj doktrini... Uđemo li, npr. u Celjsku kapelu crkve svetog Danijela u Celju, susrest ćemo se s likovima nagih sirena, kentaura, također obnaženih ženskih grudi, Scilom, kojoj samo nedostaje blizanka Harbida, kako bi nam otežale pristup oltaru. Kako ne bi bilo sumnje da smo ušli u neko pagansko svetište, tu je i Sveti Ivan Evanđelist, likovi redovnika, te pelikan, kao prefiguracija božanske žrtve. Sa zidova zagrebačke ili praške katedrale prijete nam zmajevi i grifoni, razlistale maske i demonski psi. Mitski grifon, jednako kao i drugi krilati hibrid (Himera?), gleda nas s romaničkog portala bečke katedrale, a s komunalne palače u Puli naga sirena. Pored crkvenih prostora i istaknutih civilnih palača, mnogi se antički junaci i mitske nemani kriju u bogatoj srednjovjekovnoj heraldici: zmajevi, grifoni i nimfe obavezni su likovi grbova, jednako kao i grčki heroji poput Herakla ili Perzeja, čije se prisustvo nerijetko pravda 'ozbiljnim' genealoškim studijama koje dokazuju izravno podrijetlo roda od dotičnog antičkog junaka. Jednako tako, slika neba srednjovjekovnog čovjeka, nije bila posuta zviježđima kršćanskih motiva i slikama svetaca, nego je zadržala sve antičke i mitološke nazive, a planeti se dalje imenuju imenima glavnih rimskih božanstava. Pokušaji nekih teologa i autora, da se zviježđima priskrbe prihvatljiviji atributi, nisu polučili nikakav uspjeh. S druge strane, jedno takvo, naizgled sinkretističko okruženje, prati najoštrija doktrinarna isključivost koja bez ustručavanja spaljuje i na drugi način konačno eliminira svako otpadanje od vjere, vodi križarske ratove protiv inovjeraca koje ne smatra niti vrijednima življenja i tako dalje. Kako u takvom okruženju shvatiti i tumačiti šarenilo paganskih, inovjerskih i bezvjerskih motiva na fasadama crkvā, štoviše, u samim crkvama? Analizom pojave jednog zanimljivog (pred)antičkog motiva u Istri, svjesni smo, nećemo zadovoljavajuće odgovoriti na sve ove krucijalne dvojbe i suprotnost, ali možda uspijemo barem rasvijetliti okolnosti koje su dovele do pojave jednog od ovih motiva nakon antike ponovo u kasnom srednjem vijeku. Namjera nam je obraditi ponovnu pojavu motiva orla i zmije u Istri u antici i kasnoj gotici.

antika; srednji vijek; Istra; mitologija; orao i zmija

nije evidentirano