hrvatski

Apsolutni nominativ u hrvatskim svetopisamskim prijevodima

Apsolutni nominativ, gerundska konstrukcija koja se sastoji od gerunda i imena u nominativu, bio je općeslavenska sintaktička konstrukcija. Prema dosadašnjim istraživanjima potvrđen je u crkvenoslavenskom, staroruskom, staročeškom, staropoljskom i starosrpskom jeziku. Metodom unutrašnje komparacije navedena sintaktička konstrukcija istražuje se u okviru hrvatskog sustava u različitim fazama njegova razvoja (od XV. do XIX. stoljeća), i to u jednom žanru – hrvatskim svetopisamskim prijevodima. Istraživanje pokazuje da je apsolutni nominativ dobro potvrđen u većini starijih hrvatskih svetopisamskih prijevoda (u Konzulovu i Dalmatinovu prijevodu Novog zavjeta, zatim u Kašićevu prijevodu Svetog pisma te u Katančićevu prijevodu Svetog pisma), kao i u starijoj lekcionarskoj tradiciji (u Zadarskom, Bernardinovu, Ranjininu, Zborovčićevu, Andriolićevu, Bandulavićevu, Kašićevu, Kesićevu, Pavićevu i Kneževićevu lekcionaru). Sintaktičko-semantičkom analizom primjeri apsolutnog nominativa klasificiraju se prema semantičkim tipovima i podtipovima unutar funkcije adverbijalnog determinatora, najčešće sintaktičke funkcije apsolutnog nominativa u hrvatskim svetopisamskim prijevodima. Izbor i upotreba apsolutnog nominativa a ne neke druge konkurentne strukture, nominalne ili verbalne, posljedica je jezičnih i izvanjezičnih čimbenika.

povijesna sintaksa; gerundske konstrukcije; apsolutni nominativ; povijest hrvatskog jezika; svetopisamski prijevodi

nije evidentirano