hrvatski

Industrijsko naslijeđe u Hrvatskoj u kontekstu svjetskog industrijskog naslijeđa

Arhitektonska povijest ima mnoge aspekte. Jedan od njih je i povijest građenja kao zanata i tehnike. Neki put je povijesni tehnički razvoj važniji za kasniji tijek nego neki drugi aspekti određenog povijesnog razvoja. To vrijedi i za 19. stoljeće kada je pojava industrijske revolucije dovela do paralelnog i postupnog razvoja građevnih metoda. Ta tehnička povijest, naročito što se tiče konstruktivne uporabe novog materijala - željeza, usko je vezana uz pojavu nove tvorničke funkcije, uz povijest tzv. industrijskog nasljeđa. Povijest industrijskog nasljeđa najuže je vezana uz razvoj prvo manufakturnih pogona a zatim i industrije, i to tekstilne, u Engleskoj. Engleska, u kojoj je i počela prva industrijska revolucija i koju se u to doba smatralo "radionicom Europe", prva je prošla sve stupnjeve tehnološkog razvoja početne faze industrije kompletno mehanizirajući serijom inovacija u razdoblju od 1760.-1830. godine tekstilnu industriju, pa tako na zgradama manufaktura i kasnije tvornica možemo pratiti i razvoj kako konstruktivnih sistema tako i oblikovanje do toga vremena nepoznate funkcije tvorničke proizvodnje. U njoj su se zato i razvili prvi prototipovi tvorničkih zgrada koji su se kasnije primjenjivali i u Europi pa onda i u SAD-u. Tzv. "tvornica" svile u Derbyu (na vodeni pogon), izgrađena 1718. godine smatra se prototipom svih kasnijih, ne samo tekstilnih već i tvornica drugih namjena, sve do početka 20. stoljeća. Vanjski nosivi zidovi od opeke s drvenim stupovima u sredini raspona začetak su okvirne skeletne konstrukcije. Na kasnijem stupnju razvoja zbog potrebe za vatrootpornošću drveni su stupovi zamjenjuju željeznim kao najjeftinijim rješenjem. Već 1792. godine u zgradi Calico Mill u Derby-u njezin graditelj Strutt upotrebljava križne stupove od lijevanog željeza, ali su grede još drvene pa je njihova izložena strana obložena metalnim pločama i žbukom. Između greda su se nalazili lukovi od šuplje opeke, na kojima je nasut pijesak za izravnanje poda. Peterokatnica tvornice tekstila "Marshall & Benyon & Bage" u Shrewsbury-u, izgrađena 1797. godine, prva je zgrada s potpunom konstrukcijom od lijevanog željeza. Njezin graditelj C. Bage raspon dijeli sa tri reda stupova od lijevanog željeza s pojačanim gornjim dijelom da bi se smanjilo savijanje. Na stupovima leže grede različitih širina, već prema opterećenju. Slijedeću etapu u razvoju konstruktivnog sistema predstavlja zgrada "Salford Twist Mill" u Lancashire-u, središtu engleske tekstilne industrije. M. Boulton i J. Watt 1799. godine prvi put primjenjuju na toj tvornici šuplje stupove od lijevanog željeza, kroz koje je prolazila para za grijanje zgrade. Dimenzioniranje konstrukcije od lijevanog željeza bilo je dugo vremena empirijsko. Tek je 1820. godine. Hodgkinson konačno razradio proračun za njezino dimenzioniranje pa od te godine upotreba željezne konstrukcije postaje uobičajena. Međutim, glavni je nedostatak lijevanog željeza krtost pa se nakon niza nesreća u tvornicama s konstrukcijom od lijevanog željeza i tijekom 19. stoljeća niz tvornica i dalje gradi s nosivom drvenom konstrukcijom. Sljedeće su se revolucionarne promjene u razvoju konstruktivnog sistema dogodile u Americi koja i onako nikad nije prihvatila širu uporabu lijevanog željeza kao osnovne konstrukcije tvorničkih zgrada. Prijedlog nastaje nakon što je I. K. Brunel 1843. godine sagradio prvi parobrod s koritom od zakovanih čeličnih ploča u okviru od kovanog željeza. Za razliku od lijevanog željeza kovano željezo ne puca tako lako pa ubrzo nalazi svoju primjenu u zgradarstvu, naročito u tvorničkim zgradama. Tako W. Fairbairn gradi 1845. godine 8-katni rafineriju i na njoj prvi put ugrađuje stropne grede iz kovanog željeza s tankim, savijenim čeličnim pločama između njih na kojima je izliven beton za izravnavanje. Vezne šipke su tako u ovom slučaju zaštićene slojem betona od vatre dok su do tada bile ispod svodova od opeke i tako izložene. Slijedeći korak bilo je napuštanje nosivih vanjskih zidova od opeke ili kamena i uvođenje željeznog skeleta. Već 1849. godine gradi J. Bogardus trokatnu tvornicu u New Yorku, koja ima na fasadi vidljive stupove i grede od lijevanog željeza s ispunom od prefabriciranih elemenata. Druga zgrada koja navješćuje onaj konstruktivni i oblikovni princip koji će karakterizirati tvornice 20. stoljeća bilo je spremište čamaca u Sheerness-u obloženo valovitim željeznim limom. Njezin graditelj G. Green ovdje prvi put primjenjuje H i I profile za stupove dok su stropni nosači na devet metara raspona od ploča spojenih zakovicama i time anticipira montažni postupak okvirnih čeličnih konstrukcija. Međutim, te su dvije zgrade ostale usamljeni primjeri jer se i dalje još do početka 20. stoljeća grade, kao u Europi tako i u Americi, tvornice čak velikih dimenzija s vanjskim nosivim zidovima od opeke i unutarnjim nosivim skeletom od željeza. Sve su te tvornice građene s osnovnim ciljem postizanja funkcionalnosti i tom je cilju bilo podređeno oblikovanje, što postaje shvatljivije kada se zna da su tvornice gradili uglavnom inženjeri a ne arhitekti. Iako su tvornice bile suzdržano oblikovane s fasadama u opeci, većina je ipak imala skromnu plastičnu dekoraciju. Kroz 19. stoljeće tražilo se naime adekvatno oblikovno rješenje za do tada nepoznatu funkciju tvorničke proizvodnje za koju nije bilo uzora. Zbog toga se u oblikovanju tvornica osjeća prevlast povijesnih arhitektonskih stilova. Tako na primjer, tvornica Marshall Mill u Leeds-u, izgrađena 1840. godine, podsjeća na egipatski hram, tvornica Listers Mill u Bradfordu iz 1870. godine ima viktorijanski dimnjak, tvornica Harmony Mill u Cohoes-u, SAD, sliči francuskoj provincijskoj vijećnici itd. U vezi s pojavom željeznice tridesetih se godina javlja i novi građevni tip - željeznički kolodvori gdje su sredinom stoljeća ostvareni neki od najvećih i najljepših primjera konstrukcija u željezu i staklu, naravno vidljivi smo u unutrašnjosti jer izvana oni su oblikovani u prevladavajućem historicizmu. Par izdvojenih primjera ipak najavljuju novu oblikovnu koncepciju. Osim već spomenutih u New Yorku i Sheernesse-u, glavni je vjesnik novog "doba stakla i čelika" čuvena "Kristalna palača" u Londonu iz 1850.-51., godine, a kao zadnji primjer iz 19. stoljeća navodim Tvornicu čokolade u Noisel-sur-Marne, izgrađenoj od 1871.-72. godine. Njezin graditelj J. Saulnier u toj tvornici pionirske skeletne konstrukcije izgrađene kompletno u željezu, u zgradi koja presvođuju rijeku Marnu hrabro pokazuje čelični okvir s dijagonalama ukrute. I tako dolazimo do 20. stoljeća i prihvaćanja skeletnog, konsturktivnog sistema u izgradnji tvornica ali u dva nova materijala: u betonu i u čeliku. U razvoju tehnologije betona za razliku od one željeza prevlast preuzima Francuska, iako još 1774. J. Smithon ugrađuje u temelje svjetionika u Eddystonu neku vrstu betonske smjese, Aspdin 1824. koristi Portland cement za izradu umjetnog kamena a 1792. Loudon stvara prijedlog za betonsku konstrukciju ojačanu metalom. Prva dosljedna uporaba tog novog materijala je djelo F. Coignet-a koji je 1861. razvio tehniku pojačanja betona metalnom mrežom no nažalost ju nije patentirao. Drugi pionir betona je vrtlar J. Monier koji je 1867. prijavio seriju patenata za primjenu metalnih armatura, ali ih je kasnije izgubio. Od 1870. do 1900. upotreba betona se raširila kako po Francuskoj, Njemačkoj, Engleskoj tako i u Americi ali sistematska upotreba suvremenih tehnika armiranog betona započinje tek s patentom F. Hennebique-a 1892., koji rješava problem monolitnosti upotrebom šipki cilindričnog presjeka koje je savio u krug i međusobno povezao. 1896. Hennebique upotrebljava taj sistem na tri predionice u okolici Tourcoinga i Lillea. Pariška izložba 1900. godine dala je snažan poticaj takvim konstrukcijama sa širokom primjenom Hennebiqueovog sistema ali još uvijek u eklektički oblikovanim građevinama. Tek, 1909. godine P. Behrens počinje prekid s tradicionalnim oblikovanjem. Tvornica turbina poduzeća AEG u Berlinu ima betonsku i čeličnu konstrukciju jasno vidljive na fasadi, a velike staklene plohe ispunjaju prostor među stupovima. Međutim, masivni ugaoni stupovi, glomazno krovište i jaki vijenac još imaju natruhe monumentalnosti, što je bila njegova "promišljena materijalizacija industrije kao najvitalnijeg izraza modernog života", "kao hram industrijske moći". Konačni prekid s dotadanjom praksom oblikovanja ostvaruje tek W. Gropius 1911. godine na zgradi Tvornice cipela u Alfeld-an-der-Leine koji ukida vanjski zid i svodi ga na opnu između vertikalnih nosivih elemenata. Do 1895. godine upotrebu ferobetona u Americi kočio je uvoz cementa iz Europe. No, ubrzo nakon te godine počinju se graditi veliki silosi i tvornice s ravnim krovom i to prvo u Kanadi, gdje armirano-betonske silose gradi M. Toltz a zatim u SAD-u s radovima E. L. Ransomea izumitelja spiralne armature, koji 1902. godine gradi strojarsku halu duljine 91 m u Greensburgu u Pennsylvaniji gdje prvi put u SAD-u primjenjuje monolitni okvirni sistem. Tim se primjerima divio W. Gropius u svom članku objavljenom 1913. godine u Godišnjaku Deutsche Werkbunda: "Djelovanje tih zgrada ne leži samo u nadmoćnosti njihovih dimenzija... već se kod njihovih graditelja pokazuje prirodni smisao za obilatu, čvrsto povezanu, samostojeću, zdravu i čistu formu." No usporedo s tim razvojem u Europi se javljaju i zanimljivi oblikovni eksperimenti. Primjeri su za to Poelzigov industrijski kompleks u Lubinu iz 1911.-12. godine koji karakteriziraju asimetrični volumeni, dok je njegov vodotoranj u Plzenu iz 1911. godine izrazit primjer ekspresionizma u arhitekturi. Futurističku opsjednutost pokretom pak ilustrira tvornica Fiat u Lingottu kraj Torina arhitekta M. Trucco-a, započeta 1915., gdje sirovina ulazi u prizemlju a na probnu traku na krovu zgrade izlaze gotovi automobili. A kako u odnosu na taj razvoj stoji s industrijskim nasljeđem Hrvatske? Iako su mnogi gradovi bili još u Srednjem vijeku središta manufakture prijelaz na industrijski način proizvodnje (karakteriziran uvođenjem parnog stroja u pogone) kasni u odnosu na razvijene europske zemlje, pogotovo u odnosu na Englesku. Razlog je tomu, naravno kašnjenje i samo Austro-Ugarske u čijem se sklopu nalazila Hrvatska. Prvi parni stroj na teritoriju današnje Hrvatske uveden je u Tvornici papira u Rijeci 1835. godine, slijedeći 1845. godine u Šečerani u Ćepinu te 1846. godine u Paromlinu u Vukovaru a u Zagrebačkom Paromlinu tek 1862. Ova prvo pojavljivanje parnog stroja u Rijeci odraz je značajne koncentracije industrijskih pogona u tom gradu, koji je bio izvan carinskog područja i dokaz kako je carinska politika Bečkog dvora gušila razvoj industrije u ostalom dijelu Hrvatske. Ubrzani razvoj industrije započinje s periodom apsolutizma koji znači otvaranje puteva austrijskom kapitalu i s time uvođenju kolonijalnog načina eksploatacije i time neravnomjernog razvoja industrije. Carinska je politika pogodovala razvoju industrije u Austriji i Češkoj željeznička mreža nije bila izgrađena a unutarnje tržište nerazvijeno. Slom na bečkoj burzi 1873. godine dovodi samo do privremenog zastoja industrijalizacije u Austro-Ugarskoj, ali se u Hrvatskoj taj period protegao na skoro dvadeset godina. Tek se koncem stoljeća javljaju novi, manji pogodni koje grade domaći poduzetnici nastojeći prevladati dotadanji neravnomjerni razvoj uvođenjem do tada zapostavljenih industrijskih grana. No, možemo reći da se tek raspadom Austro-Ugarske i uklapanjem Hrvatske u novu zajednicu stvaraju povoljniji uvjeti za razvoj industrije pa se tako 1918. godine može smatrati prirodnom cezurom u tom razvoju. Ako na primjeru zagrebačkih tvornica 19. stoljeća analiziramo konstruktivne i oblikovne karakteristike našeg industrijskog nasljeđa možemo ustvrditi da usprkos zaostajanju u samoj industrijalizaciji, tvornice se konstruktivno i oblikovno nalaze unutar modela tvorničkih zgrada koji prevladava u Europi i Americi, gdje druga polovica 19. stoljeća donosi prevlast historicizma i za više od pola stoljeća pomiče "doba stakla i čelika". To znači da se i one grade s vanjskim nosivim zidovima od opeke a raspon dijele prefabricirani stupovi od lijevanog željeza ovisno o rasponu u 1, 2 ili 3 reda. Često se javlja i miješana konstrukcija gdje se na gornjim katovima umjesto željeznih upotrebljavaju drveni stupovi a i krovište je drveno. I oblikovano one su uključene u širi krug objekata obilježenih neostilskim oznakama. Tome je naravno pridonio tip tvornica - uglavnom prehrambene i tekstilne grupne - te njihov smještaj u blizini gradskog tkiva, u koji se nastoje uklopiti (A kada kao u Karlovcu arh. Riesner gradi hidroelektranu, tzv. "munjaru" on je oblikovno koncipira kao susjedni zamak kod Ozlja). To je i shvatljivije kada znamo da su graditelji zagrebačkih tvornica bili uglavnom arhitekti obrazovani na visokim tehničkim školama i likovnim akademijama Beča i Stuttgarta i koji su bili glavni graditelji zagrebačkog Donjega grada. Među njima je najznačajniji Kuno Waidmann, projektant Tvornice cikorije Franck (1892.-93.) i Pivovare (1892.). Za razliku od reprezentativnih objekata (poput zgrade Narodnih novina, Muške učiteljske škole, Palače Zemaljske naklade školskih knjiga te Umobolnice u Stenjevcu) K. Waidmann zadatak tvorničke proizvodnje rješava suzdržano, logično rasporedivši pojedine dijelove pogona unutar tvorničkog kruga, funkcija objekata je čisto riješena a oblikovni izraz je krajnje reduciran. Dok su Svilara i Tvornica papira skromni prilozi arhitektonske firme Hönigsberg & Deutsch arhitekturi tvorničkih objekata, oni su na zgradi novog Paromlina iz 1908. godine dokazali svoj smiso za reprezentativnošću i monumentalnošću, naravno uvjetovanih i samom funkcijom. Takvim se mlinovima divio još Schinkel u Manchesteru. Silos izgrađen po nacrtima J. Dubskog najsuvremeniji je primjer uporabe armiranog betona. Tvornica duhana (iz 1882. godine) autora Plochbergera čini sustavni dio u rasteru donjogradskih ulica te se svojom niskom masom, te ritmom, veličinom, proporcijama i profilacijom prozorskih otvora uklapa u neostilski predložak gradskog tkiva. Vrlo je prostudirano rješenje poteza u Klaićevoj ulici, gdje je središnji rizalit u osi Primorske ulice ponavlja samo u manjem mjerilu način na koji Rudolfova vojarna vizuelno zatvara tok Prilaza. Od bivšeg kompleksa Kožare postoji samo zgrada tzv. "Nove tvornice" izgrađene 1900. godine prema nacrtima J. Holjca. Ovaj "romantički objekt" u opeci s fino riješenim uglom na zavoju Male ulice i danas sretno nađene nove namjene primjer je kako se vrijedni tvornički objekti mogu sačuvati kada prestaje njihova originalna funkcija. U opusu pak arhitekta I. Fischera (autora Sanatorija u Klaićevoj, Gradske štedionica, Dekanata i Patološkog instituta na Šalati) značajan je kompleks Tvornice likera Arko izvedenog po njegovim nacrtima od 1915.-24. Dok na 1915. godini adaptiranoj zgradi poslovnice u Vlaškoj ulici gradu izlaže, reprezentativno, klasicističko lice sami pogoni Rafinerije konjaka iz 1918. godine tretirani su slobodnije. Po nacrtima proviđeni su velikim staklenim plohama između betonskih stupova a originalna secesionistička dekoracija sa cvjetnim motivima na nadvojima te viticama na lezenama rizalita doprinosili su dojmu još veće transparentnosti. U razvoju tvorničkih pogona na području Zagreba tvornica Arko predstavlja onaj zadnji korak na putu od historicističkog oblikovanja na Tvornici duhana, preko reduciranog neostilskog izraza na Paromlinu, Kožari, Pivovari i Francku sve do skoro funkcionalističke, stilski neopterećene interpretacije tvorničke namjene na zgradi rafinerije tvornice Arko, koja time navješćuje novo doba.

industrijsko naslijeđe; tvornica; konstruktivni princip; funkcionalizam; Paromlin; Kožara; Pivovara

nije evidentirano