hrvatski

Svijetla budućnost - vrijeme spašavanja i revutalizacije industrijskog naslijeđa

Ukinućem pogona, uvođenjem novih tehnologija koje traže novi fizički okvir te preseljenjem industrijskih pogona sa starih lokacija u nove industrijske zone, sve više raste broj tvorničkih pogona, skladišta, čitavih tvorničkih kompleksa i industrijskih zona te drugih zgrada tzv. tehničke kulture (kolodvori itd.) koji ostaju bez svoje prvotne namjene. Ti su objekti industrijskog nasljeđa ne samo velike materijalne vrijednsoti nego sve više priznate estetske vrijednosti. Osim toga često su zbog svog položaja u gradskom tkivu i značajan element gradske morfologije i slike grada, Rossijevi "primarni elementi" ili Lynchove "Landmarks". U najnovije vrijeme s porašću svijesti o vrijednosti zgrada prve industrijske revolucije u mnogim je zemljama započelo proučavanje tog dijela građevinskog nasljeđa kako neformalno tako i institucionalno uvođenjem predmeta tzv. Industrijske arheologije na fakultete, a u okviru zaštite spomenika kulture uvedena je kategorija tzv. "spomenika tehničke kulture". Zahvaljujući ne samo svijesti o velikoj materijalnoj i estetskoj vrijednosti industrijskog nasljeđa, nego i novim urbanim strategijama spomenici tehničke kulture se sve više i revitaliziraju. Svjetska a i neka rijetka hrvatska iskustva dokaz su da se adekvatnom prenamjenom zgrada industrijskog nasljeđa može bitno pridonijeti kvaliteti života u suvremenim gradovima. Takva politika očuvanja zahtijeva jasne smjernice o prenamjeni tih zgrada, kompleksa i zona kako s planerskog i ekonomskog aspekta tako i s arhitektonsko-konstruktivnog aspekta. Takvom pravilnom transformacijom, u skladu s novim društvenim potrebama bitno se pridonosi očuvanju identiteta pojedine četvrti, grada ili regije, te ostvaruje kontinuitet života i rada na određenom prostoru. Takva revitalizacija ne postaje sama sebi svrhom već je dio mehanizma kojim društvena zajednica na najbolji način koristi postojeći građevni fond. Kao što je i industrijska revolucija počela u Engleskoj i zatim u Americi tako je i u tim zemljama prvo, negdje šezdesetih godina, sazrila svijest o potrebi očuvanja i zatim revitalizacije industrijskog nasljeđa. U Londonu se tako koncem 60-tih godina revitaliziraju dokovi Sv. Katarine, tik uz Tower, s prenamijenom bivših skladišta u lokale i stanove na katu. U Bostonu također se područje obale revitalizira, niz skladišta pretvoreno je u stanove a bivša tržnica Faneuil Market postaje živi centar s dućanima, kafeima i restoranima. U San Franciscu se bivša tvornica sardina Cannery pretvara u živi trgovačko-ugostiteljski kompleks. I tako sve do najnovijeg doba nižu se diljem svijeta uspjeli i manje uspjeli primjeri spašavanja i revitalizacije industrijskih zgrada u namjene koje se kreću od muzeja (Stirlingova Tate galerija u Liverpoolu u skladištima na napuštenim dokovima ili najnovije Tate galerije Herzog & de Meurona u Londonu u zgradi bivše elektrane) do stanovanja (vrlo često ekskluzivnog), od trgovačkih centara do hotela. Često i dio prijašnje funkcije ostaje pa se stvaraju tzv. "working museums" - primjer rajnskog muzeja industrije u Oberhausenu, ili primjer iz Cape Towna, JAR, gdje je čitav "waterfront" revitaliziran u trgovački i zanatski centar ali je dio funkcija zadržan. Stariji primjer revitalizacije London Docklandsa i najnoviji primjer prošlogodišnjeg velikog njemačkog projekta IBA-Emscher Park 1999. u Ruhru, pokazuju i kako se šira područja i čitave industrijske regije danas revitaliziraju s velikim uspjehom. Ovdje bih htjela prikazati dva različita pristupa revitalizaciji zgrada tehničke kulture na starijim primjerima Muzeja u Gare d'Orsay te danskih primjera te na njima vidjeti koliko su oni osnovni principi revitalizacije poštovani a to su: 1. očuvanje organske cjeline i prvobitne arhitektonske koncepcije; 2. očuvanje unutarnje tlocrtne dispozicije; 3. očuvanje originalnog konstruktivnog sistema i materijala; 4. očuvanje vanjskog izgleda te 5. očuvanje unutarnjeg izgleda. Zgrada kolodvora Orsay s hotelom izgrađena je 1900. godine povodom Svjetske izložbe kao zaglavna stanica i u nju su dolazili vlakovi iz jugozapada Francuske. Arhitekt je bio V. Laloux. Glavna unutarnja lađa dimenzija je 138 x 40 m, visine 32 m. Od 1939. godine služila je samo dolasku prigradskih vlakova i pomalo postajala suvišnom. 1961. godine raspisan je natječaj da se na njenom mjestu izgrade kongresni centar i hoteli. Zatim je stajala prazna, J. L. Barrault je tu izvodio predstave, snimali su se filmovi (Proces). Kako zgrada nije imala više stalnu namjenu postojala je namjera da se sruši. Međutim, nakon velikih protesta koje je potaknulo rušenje "Les Halles" Baltarda odlučeno je zgradu kolodvora sačuvati pa je 1978. godine registrirana kao spomenik kulture. Konačno je odlučeno da se u nju smjesti muzej jedne epohe koja obuhvaća period od 1848.-1914., tj. doba velikih promjena kako kulturnih, društvenih ekonomskih, znanstvenih i tehničkih. Natječaj, raspisan 1987. godine, dobila je ekipa ACT a unutarnje uređenje prepušteno je arhitektici Gae Aulenti. Njezin pristup mogao bi se okarakterizirati kao analitički na nivou samih izloženih djela i opreme te kao sintetički na nivou arhitekture. Osnovne su ideje nagrađenog rada bile ostvariti potencijal zgrade i time ostvariti projekt muzeja u starom te definirati karakter nove arhitekture reinterpretirajući novim geometrizmom djelo Lalouxa. Velika otvorena jedinstvena lađa glavnog kolodvorskog natkrivenog prostora ovdje reinterpretirana kao bazilika sa središnjom lađom i sa sedam transepata. Čitavo kretanje organizirano je od longitudinalne osi gdje su izložene skulpture. Arhitektura s kojom se ušlo u veliki prostor kolodvora zapravo ignorira postojeći objekt i to u dva smisla te riječi: indeferentnošću i nerazumijevanjem. Drugi primjeri su iz Danske a karakterizira ih danska skromnost i nenametljivost, što je već bilo vidljivo na revitalizaciji skladišta u Kopenhagenu iz 1961. godine u "Danski centar arhitekture", kao i najnoviji primjer u istom gradu revitalizacije lučkih skladišta u luksuzni hotel. Princip je isti makar ih dijeli trideset godina: sačuvati osnovni industrijski sirovi karakter skladišta i dodati samo najnužnije da bi se omogućilo funkcioniranje novog sadržaja. Tako stakleni istaci na ranijem primjeru definiraju ulaz u "Danski centar za arhitekturu" dok na hotelu dodani ulazni trijem s jedne strane zgrade a natkrivena terasa s druge strane jedine su naznake nove namjene pa tako visoka, duga masa ostaje dominantno industrijska u svom karakteru. Sljedeći primjer je u gradu Odenseu gdje se u samom središtu mjesta nalazi veliki kompleks Tvornice tekstila Brandt koja je prestala s radom 1977. godine. Tvornica koja je građena skoro sto godina u rasponu od 1850.-1960., sada je pretvorena u "Međunarodni centar za umjetnost i kulturu". Arhitekti K. Isager i J. Staermose uspjeli su u šest godina (1980.-86) od napuštenog kompleksa stvoriti živi centar. U nižim katovima glavnog četverokatnog objekta bivše tvornice sada su izložbene prostorije, muzej fotografije, muzej grafike i štampe a na zadnjem katu je Umjetnička akademija. Prizemlje je namijenjeno sadržajima gradskog karaktera: polivalentna dvorana sa 400 mjesta, knjižara, restoran i kavana. Na trgu ispred glavne zgrade prozračna rešetka natkriva amfiteatar za priredbe na otvorenom. Niže zgrade kompleksa udomljuju trgovinice, galerije. Čitav je kompleks nastao u suradnji privatnog kapitala i grada Odensea. I u ovom primjeru industrijski karakter zgrade ostao je sačuvan iako su stakleni dodaci vanjskih stubišta i terase kavane nešto dominantniji nego u prijašnjim primjerima. No zato je zahvaljujući izložbenoj namjeni unutarnja tlocrtna dispozicija u najvećoj mjeri sačuvana kao i originalni konstruktivni sistem, izvorni materijali i njihova obrada. Isti arhitekt K. Isager, ovaj put sa H. Nielsenom i N. Pedersonom radi od 1987.-89. na revitalizaciji zgrade bivše stočne tržnice (izgrađene 1911. godine) u novo sjedište druge tv-mreže TV-2 u Odenseu. U ovom primjeru maksimalno je sačuvana izvorna tlocrtna i prostorna dispozicija. Središnji 130 m dugi hodnik sačuvan je s originalnom drvenom krovnom konstrukcijom. Bočni boksovi bivših štala osvijetljenih preko šeda, danas su namijenjeni televizijskim novinarima i upravi, a kako su od hodnika odijeljeni samo staklenim stijenama, sačuvana je izvorna povezanost hodnika i bočnih krila bivše tržnice. Oni sadržaji koji se nisu mogli uklopiti smješteni su u novom objektu (veliki tv-studio s odašiljačem te restoran). Nova zgrada je povučena od ulice i sa starom zgradom oblikuje ulazni trg. Tako ulicom i dalje dominira drugi objekt bivše tržnice s karakterističnim zabatom šedova, očuvavši na taj način industrijski značaj grada. I konačno da zaključim. Vjerujem da i u Hrvatskoj budućnosti leži u pravcu zaštite i revitalizacije industrijskog nasljeđa. Jer, osim davnog primjera prenamijene zgrade zagrebačke Kožare u Gliptoteku te niza projekata i polemika oko zagrebačkog, danas u vatri uništenog Paromlina, ovaj skup i ova knjižica jedni su od prvih vjesnika novog odnosa prema tom dijelu naše graditeljske baštine, a nadam

nove tehnologije; industrijsko naslijeđe; morfologija; slika grada; materijalna i estetska vrijednost; organska cjelina; tlocrtna dispozicija

nije evidentirano