hrvatski

Problem invazivnih vrsta u zaštiti bilja – europski pristup

Strane invazivne vrste su biljni, životinjski ili drugi organizmi koji prirodno ne nastanjuju neki ekosustav, a u njega su dospjele namjernim ili ne namjernim unosom. Pored negativnog utjecaja na biološku raznolikost, invazivne vrste nanose ozbiljne štete poljoprivrednoj proizvodnji. Uvidjevši problem invazivnih vrsta te njihov utjecaj u Europi i svijetu, s ciljem prevencije unosa, eradikacije i suzbijanja invazivnih vrsta donesene su brojne konvencije: Međunarodna konvencija o zaštiti bilja, IPPC (1951), Washingtonski sporazum o zaštiti vrsta, CITES (1973), Bernska konvencija (1979), Konvencija o biološkoj raznolikosti, CBD (1992), Europska strategija o invazivnim stranim vrstama (2003). Propisane su direktive, strateške smjernice i akcijski planovi u svrhu sprječavanja unosa novih te rješavanja problematike postojećih invazivnih vrsta. Kroz 180 projekata u državama Europske unije utrošeno je 12 milijardi eura na direktne troškove borbe protiv invazivnih vrsta. Više od 11.000 vrsta koje se smatraju invazivnim dokumentirano je kroz DAISIE (Delivering Alien Invasive Species In Europe) projekt financiran od strane Europske unije. Na DAISIE stranici dostupni su podaci o invazivnim i potencijalno invazivnim vrstama iz svih skupina organizama iz 94 zemlje/regije (uključujući otoke) u Europi. Najveću skupinu invazivnih organizama u Europi predstavljaju beskralješnjaci. Među beskralješnjacima prevladavaju kukci koji s 1306 vrsta čine 94%. Kao rezultat globalizacije trend unosa invazivnih vrsta je u porastu. U Europi u razdoblju od 2000. do 2007. godine zabilježen je unos 19 novih vrsta na godinu, što je dva puta više nego u razdoblju od 1950. do 1974. godine (10 vrsta/godinu). U svrhu biološkog suzbijanja uneseno je 9% invazivnih kukaca, dok je ostatak unesen ne namjerno ljudskom aktivnošću, prvenstveno prometom različitih roba. Najvažniji štetnici u poljoprivrednoj proizvodnji najčešće su invazivne vrste. Problemi u zaštiti bilja su ne postojanje prirodnih neprijatelja tih štetnika, te često već razvijena rezistentnost na pojedine pesticide. Globalizacija i klimatske promjene uzrokom su sve većih premještanja vrsta. Kukuruzna zlatica (Diabrotica virgifera virgifera), duhanov štitasti moljac (Bemisia tabaci), kalifornijski trips (Frankliniella occidentalis), kalifornijska štitasta uš (Quadraspidiotus perniciosus), mediteranska voćna muha (Ceratitis capitata), lisni miner rajčice (Tuta absoluta) su neke od invazivnih vrsta ne namjerno unesenih u RH, brzo prilagođenih klimatskim i proizvodnim uvjetima te proširenih na velikom području na kojem uzrokuju značajne štete. Na popisu štetnika koji prijete Hrvatskoj nalazi se 36 vrsta, najznačajniji su: Aleurochantus woglumi, Epitrix tuberis, Popillia japonica, Spodoptera littoralis. Vrlo su invazivni te većinom polifagni. U slučaju unosa na područje RH zbog svoje biologije i širokog areala koji nastanjuju u svojoj postojbini može se predvidjeti njihovo brzo širenje tako da bi mogli postati štetnici velikog gospodarskog značaja. U RH su donijete smjernice za rješavanje problematike invazivnih vrsta, a cilj im je: utvrditi postojeće stanje i sastaviti popis (crna, siva i bijela lista), osnovati tehničku i savjetodavnu radnu skupinu koja će surađivati s državnim tijelima/agencijama, izraditi strategiju za borbu s invazivnim vrstama te jačati sustav informiranja i educiranja javnosti. Većina ovih mjera je u nadležnosti Agencije za zaštitu okoliša, ali upravo zbog njihovog značaja za poljoprivrednu proizvodnju od izuzetne je važnosti uključiti stručnjake za zaštitu bilja u direktnu obranu od invazivnih vrsta.

invazivne vrste; pravila invazije; strategija; zaštita bilja

nije evidentirano