hrvatski

Jezična analiza frančezarija – Ponašijenčene Molièreove komedije kao književni ogled dubrovačkoga pučkog govora

Kako je hrvatski standardni jezik realizacija hrvatskoga štokavskoga narječja kao sustava, a u njegovoj je osnovici dubrovački kao organski idiom, taj govor valja opisati u svim njegovim ostvarajima, pogotovo u razdoblju bitnom za standardizaciju jezika – u 18. stoljeću. Premda je dubrovačka pisana baština bila predmetom iscrpnih istraživanja, dubrovački pučki govor 18. stoljeća nije sustavnije opisan. On se može istražiti samo posredno, višerazinskim analizama jezika pisanih tekstova različitih funkcionalnih stilova, a najviše podataka nude književni (posebice dramski) i administrativni tekstovi (poglavito privatno-pravni, npr. oporuke). S obzirom da je autorica oporuke već istražila, predmetom ove disertacije dubrovački je stilizirani govor, a za njegov su ogled odabrane dubrovačke prilagodbe Molièreovih komedija. Predmet rada tražio je sustavniju razradbu nazivlja kojim će se imenovati dubrovački govor te opis društvene i jezikoslovno-povijesne situacije što je uvjetovala nastanak frančezarija. Osvrtom na tadašnju trojezičnost (latinski – talijanski – hrvatski) utvrdila se i društvena raslojenost Dubrovčana kao i njihove političke prilike. Nakon opisa Molièreova izvornika, s naglaskom na jezično gledište, dao se kratki jezični, književni i kulturološki uvid u preradbe njegovih komedija te su se pobliže odredili adaptatori-prevoditelji, kao i njihovi osnovni prevoditeljski zahvati. Jezična analiza obuhvatila je četiri razine: fonološku, morfološku, sintaktičku i leksičku. Peta analitička cjelina posvećena je pojavi prebacivanja kodova kao nezaobilazan osvrt na jednu od izraženijih frančezarijskih osobitosti. Rezultati analize utvrdili su jekavsku opredijeljenost dubrovačkoga stiliziranoga govora tek naglašenu izdvojenim ekavizmima knjiškoga uzora te štokavsku jotaciju. Sinkretizmom padeža obilježena je njegova morfologija. U dramski je diskurs, kao jezični stil na razmeđu književnoga i razgovornoga jezika, utkana razgranata sintaksa, a raznolikost likova i situacija, te nadasve prevodilačko umijeće marljivih frančezarista, dopustilo joj je mnogostruka očitovanja. Svojstven joj je znatan i značajan talijanski utjecaj uz autohtone značajke tipične za promatrano razdoblje. Leksički raguzeizmi provlače se kroz rječničko blago obilježeno višeslojnošću: općepoznatim hrvatskim leksikom, riječima poznatim starim piscima, obilnim talijanizmima i latinizmima, te rijetkim turcizmima i grecizmima. Utvrđeni su i jezični uzori frančezarista – dubrovački pisci predvođeni Marinom Držićem, organski dubrovački idiom i talijanski kao posrednički jezik između fransuskoga izvornika i dubrovačke prilagodbe te pogotovo izravni talijanski utjecaj u slučaju talijanskoga predloška tj. postojećega talijanskog prijevoda Molièreovih komedija. Inojezični je utjecaj utvrđen na sintaktičkoj i leksičkoj razini. Potkrijepljen je, na kraju, i stav da su frančezarije prilagodbe francuskoga izvornika (ili talijanskoga prijevodnog predloška), a ne prijevodi. Na tu se činjenicu u samoj analizi redovito ukazuje jer je ona bila važnim činiteljem izbora frančezarija za korpus ove disertacije. Utvrđivanjem jezičnih značajkā frančezarija određen je horizontalni presjek jezične stvarnosti toga vremena na vertikalnoj dubrovačkoj dijakronijskoj osi, dakle sinkronijsko stanje unutar jednoga, i to nekoliko stoljeća staroga segmenta hrvatske jezične okomice. Ova je analiza ispunila prazninu u jezičnim istraživanjima (18. st.) omogućujući vremenski kontinuitet od četiri stoljeća istraživanoga dubrovačkog idioma (16. – 19. st.).

povijest hrvatskoga jezika; dubrovački govor; dramska stilizacija; prilagodbe – frančezarije; fonologija; morfologija; sintaksa; leksik; talijanski utjecaj

nije evidentirano