hrvatski

Uvodna riječ: O arhitekturi patetično

Sagledati vrijeme i stvarno stanje arhitekture u zemlji s četiri milijuna stanovnika izuzetno je kompleksno. Kako ta malobrojnost i skromnost, slojevitost i kontrasti mogu postati naša prednost? Koji bi to putovi mediteranskog bazena i srednjoeuropskog kruga bili preporuka našeg otkrivanja? I sada sami kidamo one krhke spone vlastitog identiteta u ime globalnih poopćenja, internacionalnog zajedništva i virtualnog podsvijeta. Mozda su to mogući preporučljivi prostori visokorazvijenih sredina. Mi smo na onom drugom polu. Jedino pitanje koje me zanima jest kako iskoristiti naše eventualne posebnosti. U zemlji s velikim praznim područjima (ne)atraktivnog, slabo izgrađenog pejzaža s jedne i izuzetnim, devastacijom načetim pejzazima i ambijentima s druge strane, formira se okvir našeg djelovanja. Nevjerojatna je činjenica da u našoj zemlji bespravna izgradnja temeljito konkurira legitimno reguliranoj čime onemogućava pojavnost arhitekture, i predstavlja pored egzistencijalnog i negativni kulturološki fenomen. Sad je već izvjesno! Na području obnove ratom devastiranih predjela arhitekata nije bilo. Zar ih nije smjelo i moglo biti? Javnost, a nju bismo htjeli za partnera, nije zainteresirana. Rasprave o arhitekturi, njezinom ustroju, zasadama i kulturološkom dugu završavaju razgovorom o drzavi i politici. Oslanjanje na ograničenost "društvenih okolnosti" i arhitekturu kao njihov direktni odraz postoji kao dugogodišnja isprika za različite vrste nemoći. Ma koliko to bilo istinito, više ne pomaze. Stoga, neću vam laudirati uz fanfare ovog vernisaza, glorificirati golu činjenicu da još djelujemo, da smo vrijedni, sebi "vazni" i samodostatni. I da, ma gdje se našli prenosimo zasade i domete, visoke kriterije, moral i posebnost "zagrebačke arhitektonske škole". Jer stvari ipak stoje drukčije. "Situacija je ozbiljna, ali nije bezizlazna". Ili još gore! U slozenom slijedu odnosa: investitor - arhitekt - izvođač - korisnik - kritičar, a svi zajedno u fluidu restriktivnih, nestabilnih zakona i propisa moze se zaključiti stvarnim obratom: "Situacija nije ozbiljna, ali je bezizlazna". Arhitekt često odabire ono što mu preostaje - intimno propitivanje osobne profilacije i afirmacije, kao jedini inspirativan ali kontroliran kontinuitet. Djelovati i ostati sam, izvan zajedništva i vrednovanja tako je lako i već svakodnevno. Sudjelovanje u organizacijskim i provedbenim poslovima Zagrebačkog salona za neke je čast, za neke odgovornost, za neke samo nova papirnata referenca. Za sve i za stalno samo volonterski napor poljuljanih odgovornosti koji doduše spada u onu sentimentalnu, danas anakronu i nedjelotvornu (ograničenu) kategoriju entuzijazma. Ovom skupnom profesionalnom događanju treba poželjeti profesionalnu i stalnu radnu družinu i znanstvenu, muzejsku, arhivsko-dokumentacijsku podlogu. Ovog put plediram, dakle, za instituciju s lokacijom i stalnim angažmanom. Za to, kao i za arhitekturu, ne odgovaraju samo arhitekti već i kulturna politika. Uvodnim tekstovima mojih prethodnika, uvodničara Zagrebačkih salona arhitekture posljednjih desetak godina, valjalo bi se sluziti iz dva razloga: da bi se spoznalo je li Salon ono što nam se čini da je bio i znamo li kamo smjera i kako će završiti. Stoga bih rado s ciljem mojeg i vašeg podsjećanja kolazirao komparativnu "građu" mojih prethodnika: Bašića, Oštrića, Gamulina, Silađina, Hržića, Karača... sve samih arhitekata. No, prepustit ću to temeljitijem analitičaru. Učinit će to, siguran sam, neki Salonu i arhitektima blizak povjesničar arhitekture. Zagrebački salon začet je kao naslov i mjesto u jednom, a sada se nastavlja u drugom stoljeću. No, ta vremenska distanca i ne predstavlja uzbudljivu posebnost. Kada bi postojao kao pokretač, korektor svih naših arhitektonskih posebnosti i sudbina, njegov bi značaj bio neprikosnoven, a analiza moguća, jasno usmjerena i potrebna. Cilj Salona uglavnom je bio isti: prikazati stvaralačke dosege profesionalne produkcije u tri posljednje godine hrvatske arhitekture, ma što se iza toga krilo. Čini se da su iza nas vremena smotri i parada, pomirljivih kriterija i uravnilovke, kada je i odabir laureata bio lakši i pripadao najčešće području "velikih" tema i drzavnih investicija. Takve su smotre, izuzevši opću guzvu otvaranja, bile realno bez pravih reakcija i stimulansa. Ovakve manifestacije prilika su za individualne komparacije. Stimulativna je komparacija samo s najboljima, a prisutnost prosječnosti potpuno je nezanimljiva. Pripada izlozbama godišnjih ostvarenja. U katalogu ovogodišnjeg Zagrebačkog salona je postupno prikazano sve što se zeljelo ostvariti unutar tradicionalnog programa ove manifestacije. Realni okvir financijske potpore stvarni su regulator organizacijskih ambicija. U prikazu "Situacija" selektirano je ono najbolje što se projektiralo i izgradilo. Tako bar misli ziri. O svojim odlukama neka govore sami. Sugerirati im, savjetovati i provjeravati ih bilo bi uvredljivo. Danas više i nemoguće. Salonski odabiri nisu bili (jer bili su uvijek nekim odabirom profilirani) nikad prikaz stvarnog stanja. Stanje graditeljskog i arhitektonskog prosjeka u Hrvatskoj svake je godine, na prosječnoj razini, loše. Bit arhitektonskog stvaranja nije vezana isključivo za osobnost i subjektivnost, jer oni nisu samodostatni, već bi trebala biti vezana za čovjeka koji se arhitektonskim djelom koristi. Niti o "Prijedlozima" više nema iluzija. Postoje i ove godine. Naravno, konačno i neselektirani. Provocirani, ciljani prijedlog otvoren za istrazivanje na području poboljšanja kvalitete zivota u centrima za autizam upozorava, ne rješava. Na tom području humanost naše profesije treba manifestirati direktan doprinos čovjeku i njegovom svijetu različitom od našega. A upravo se ovdje postavlja pitanje kako odgovoriti na potrebe takvog svijeta u kojem su i najjednostavnije prepreke nepremostive. Posljednjih se godina intenziviraju zajedničke aktivnosti oko izdavanja stručne literature unutar kompatibilnih struka. Zagrebački salon ove godine predstavlja projekt integralnog popisa i prikaza svih monografsko-literarnih izdanja s temama arhitekture i njoj imanentnih povijesnih i tehničkih područja objavljenih u razdoblju od 1950. do 2000. u Hrvatskoj, a prema katalogu i fondu Nacionalne i sveučilišne knjiznice. Evidentno je da, kao uvijek, rasprava o Zagrebačkom salonu kao manifestaciji moze polaziti s različitih pozicija i biti kontrastna, s obzirom na financijera neobavezna i neprecizna, za profesionalce ovisna o njihovim očekivanjima, interesima i plasmanu, a za javnost elitna i u pravilu zatvorena. Medijska potpora ovisi sve više o količini i spektakularnosti skandala. Ova bi pesimistična završnica zapravo htjela biti provokacija za jedan novi, bolji početak. Ima za to nekoliko razloga. Ova generacija treba ostati zajedno i djelovati zajedno, ustrajati unatoč i usprkos svemu. Jer nemamo drugog prostora, nemamo druge škole, drugih mogućnosti i navika. Arhitekt je jedini koji moze i mora stvoriti - ARHITEKTURU. Naviknut na selidbe po izlozbenim prostorima Zagrebački salon arhitekture se ove godine po prvi put odrzava i prilagođava prostoru Meštrovićeva paviljona. Ta je zgrada jedan od najboljih primjera sudbine arhitektonskog djela i arhitekture, na njoj se ogledaju mijene različitih sadrzajnih transformacija i političkih ambicija - od dzamije, muzeja revolucije, muzeja hrvatskih velikana... Meštrovićev paviljon sa značajem urbano-generativnog zarišta prezivljava kao neuništivi artefakt. Ako zbog nekog domaćeg rada i nečijeg truda osjetite oduševljenje i dozu zdrave "zavisti", vaš je posjet 35. zagrebačkom salonu imao smisla. Kako bi izgledala hrvatska arhitektura da su se realizirali svi iscrtani projekti i sprovedeni natječaji. Ili bar, njihov veći i bolji dio. Recesija neke tjera da još otvorena gradilišta postaju poligoni rasprava, međusobnih eliminacija, različitih interesa i taština.

mediteranski bazen; stanje arhitekture; zagrebačka arhitektonska škola; individualne komparacije

nije evidentirano