hrvatski

Neki društveno-kulturološki i socioreligijski elementi kritike biomedicinskog pristupa zdravlju

Da postoji pozitivna korelacija između religije i religioznosti s jedne strane i zdravlja i bolesti s druge, dobro je poznata činjenica opisana u znanstvenoj i stručnoj literaturi poglavito duhovnih, ali i medicinskih znanosti. Religija i religioznost rastu iz neutažive ljudske potrebe za sveobuhvatnim smislom vlastite egzistencije, potrebe da čovjek transcendira kako puku realnost imanentnoga svijeta tako i vlastito postojanje na zemlji. Naime, religija i religioznost, na sebi svojstven i specifičan način, impliciraju cjeloviti čovjekov život od rođenja do naravne smrti. A u to po sebi i na izravan način ulaze ponajprije ključni događaji ljudske egzistencije: čovjekovo rađanje, zdravlje, bolest, umiranje i smrt. Čovjek samo svojim raz-umom i svojom racionalnom, diskurzivnom (znanstvenom!) spoznajom ne može integralno i u potpunosti “zahvatiti” prevažna pitanja o religiji i religioznosti i njihovu (su)odnosu prema zdravlju i bolesti, životu i smrti, dobru i zlu, i prepustiti ih bilo kojoj redukcionističkoj (pozitivnoj!) znanosti da suvereno i neupitno daje konačne odgovore na ova temeljna egzistencijska pitanja ljudskoga življenja na zemlji. A suvremene medicinske znanosti, poglavito u svojoj (pozitivističkoj) biomedicinskoj varijanti, upravo to žele učiniti. Svojim apsolutiziranjem biomedicinskog modela zdravlja, medicinske znanosti žele sebi prisvojiti suvereno pravo ne samo donijeti konačni pravorijek o zdravlju i bolesti, odlučivati o životu i smrti, nego i ekskluzivno odlučivati o moralno-etičkim, psihosocijalnim, sociokulturnim, pa čak i religijsko-religioznim pitanjima ljudskoga života. Naime, ideologijska zastranjivanja i znanstveni redukcionizam, čije je korijene moguće razaznati još na pragu modernoga doba u oštroj suprotstavljenosti između (čovjekovog) iskustva i pojmovanja (res extensa, res cogitans!) svakako je značilo reduciranje ne samo razvoja (prirodnih) znanosti u granice iskustva, nego i redukcionizam religije i religijskoga (samo) na racionalno-kognitivnu dimenziju. Novovjeka ideja autonomije („sapere aude“!), i metodološki postulat znanosti (etsi Deus non daretur) tome su također uvelike pridonijele svoj obol. Religiji i religioznosti na taj je način radikalno zanijekana svaka mogućnost prodiranja u iskustvenu sferu čovjeka. Na taj je način podijeljena ne samo stvarnost (na misleću i protežnu), istina (na religijsku i znanstvenu!), nego i čovjek (na duh i tijelo). A upravo ta dualistička podijeljenost čovjeka na duh i tijelo temeljna je pretpostavka biomedicinskog modela zdravlja. Iz ove temeljne predpostavke, posljedično, (pro)izlaze ostale: a) shvaćanje tijela kao stroja, a medicine kao, metaforički kazano, mehanike, one (znanosti) koja otklanja nedostatke ili „pogreške“ u funkcioniranju „stroja“, b) tehnološkog imperativa medicine, odnosno tehnološki invazivne intervencije kao merituma terapije, c) redukcionizam, odnosno svođenja bol(est)i i patnje isključivo na biološke uzroke, koji bi bili primjenjivi i na socio-kulturno, psiho-socijalno pa čak i religijsko-religiozno područje. Na taj se način ideologijska (scijentistička!) zastranjivanja i znanstveni redukcionizam nameću kao (jedini) mjerodavni arbitar ne samo na svom području pozitivnih (pridonih) znanosti nego žele biti suverenim arbitrom ne samo na sociokulturnom i psihosocijalnomm području, nego i ekskluzivno odlučivati o moralno-etičkim i religijsko-religioznim pitanjima cjelovitoga ljudskog života. d) pozitivizam - razumije se pak da je apsolutiziranje prirodno-znanstvene slike o tijelu kao stroju dovelo do redukcionizma, a on je po sebi i na izravan način put u pozitivizam.

etika, biomedicinski model zdravlja

nije evidentirano