hrvatski

Dijagnostička valjanost BDI-II - određivanje optimalnih kritičnih vrijednosti

Klinički psiholozi vrlo često moraju donositi zaključke o postojanju i intenzitetu psihičkih smetnji. Za uspješno obavljanje tog posla nužni su psihomatrijski kvalitetni psihodijagnostički instrumenti s empirijski određenim normativnim vrijednostima. Cilj ovog rada bio je ispitivanje dijagnostičke valjanosti Beckovog upitnika depresije – drugo izdanje (BDI – II). Konkretnije, zanimala nas je opća diskriminativna sposobnost i kritične vrijednosti u razlikovanju sudionika različitih stupnjeva psihopatologije. Ispitivanje je provedeno u okviru dvije studije koje su imale kvalitativno različite postupke uzorkovanja. Studija 1 uključivala je jedan ne-klinički (n=244) i dva klinička uzorka: osobe s anksioznim poremećajima koje se ambulantno liječe (n=123) i osobe s depresivnim poremećajem koje su hospitalizirane (n=105). Studija 2 provedena je na pacijentima primarne zdravstvene skrbi koji su na temelju određenih dijagnostičkih instrumenata raspoređeni u ne-klinički (N=188), odnosno uzorak depresivnih osoba (N=50). U obje studije korištena je analiza operativnih karakteristika primatelja (ROC)koja je dala odgovore na pitanja o općoj diskiminativnoj sposobnosti (AUC) BDI – II te određenim matematički optimalnim kritičnim vrijednostima. U Studiji 1 dobivene su sljedeće optimalne kritične vrijednosti razlikovanja ne-kliničke i anksiozne (9), ne-kliničke i depresivne (15) te anksiozne i depresivne (21) skupine. U Studiji 2 potvrđena je prethodno dobivena optimalna kritična vrijednost (15) kod diskriminacije ne-kliničkog i kliničkog uzorka. Utvrđene su relevantne rodno specifične veličine AUC i kritične vrijednosti u razlikovanju ovih skupina koje bi trebalo dodatno istražiti na većem broju ispitanika. Ovaj rad je pokazao kako BDI – II posjeduje zadovoljavajuću dijagnostičku valjanost. Činjenica da je ROC analiza u obje studije, unatoč kvalitativno različito formiranim uzorcima, rezultirala gotovo istovjetnim vrijednostima, ukazuje na postojanost kliničkog konstrukta depresije i mogućnost sigunije generalizacije dojagnostičkih karakteristika validiranog instrumenta. S obzirom da velik broj depresivnih osoba prođe nezapaženo u primarnoj zdravstvenoj skrbi, smatramo da bi učestalija uporaba BDI – II znatno unaprijedila identificiranje tih osoba, njihov potencijalni tretman i evaluaciju ishoda terapije.

dijagnostička valjanost; depresija; BDI-II; kritična vrijednost

nije evidentirano